Stalna samo mijena jest. Ili, dokazuju hrvatska povijest i praksa, jučer izdajnik danas odličnik. Može - siguran sam - i obrnuto; danas odličnik, sutra izdajnik. Potvrda tih teza u hrvatskoj stvarnosti ima bezbroj. Riječ - dvije o ovoj posljednjoj, čiji su protagonisti Georg Soros, predsjednik Zaklade instituta »Otvoreno društvo« te dva predsjednika Republike Hrvatske. Bivši i sadašnji. Za dr. Franju Tuđmana Soros je bio »podupiratelj izdajnika i protivnika« Lijepe naše, a za Stjepana Mesića »poticatelj demokracije i civilnoga društva« u istoj toj napaćenoj državi. Zbog svoje neprijateljske djelatnosti Soros je od prvog hrvatskog predsjednika dobio »jezikovu juhu«, a od drugog, Red kneza Branimira s ogrlicom.

Je li prema Sorosu promijenili odnos svi hrvatski političari i cjelokupna hrvatska javnost? Nisu. Jer i dan danas i samo spominjanje Sorosova lika i djela kod ne baš malog broja političara, pa onda, logično, i njihovih sljedbenika, izaziva daleko žešća reagiranja od Tuđmanovih.

I taj je odnos prema čovjeku koji je novčano pomagao nevladine organizacije i, primjerice, opozicijske medije, te omogućavao da se stvara, korak po korak, kritična javnost kao preduvjet civilnog, demokratskog društva, dovoljno govori o trenutno nepremostivim razlikama među Hrvatima. I danas isključivci drukčije mišljenje, a pogotovo kritiku, smatraju bogohuljenjem. Tko ne sluša Thompsona i ne divi se talentu Zvonimira Bobana (ma koliko god mu nogomet bila zadnja rupa na sviralu) loš je ili, barem, sumnjiv rodoljub. Oni pak koji dižu glas protiv huškanja i crnomajicaša, oni koji se plaše zazivanja Jure Francetića i Rafaela Bobana, oni koji osuđuju masovne desničarske, u raznim stožerima skovane manipulacije proglašavaju se neprijateljima koje će, kad-tad, stići zaslužena kazna.

A to, priznat ćete, više nisu dva puta do istoga cilja; neovisne, slobodne, civilne, perspektivne, modernoj civilizaciji pripadajuće Hrvatske. Oni koji Sorosa i dalje smatraju neprijateljem Hrvatske te u Thompsonovim prijetećim stihovima vide hrvatsku tradicijsku kulturu u pravilu ne žele dijalog, raspravu i istinski pluralizam. Za njih je svakodnevica crno-bijela.

U Dnevniku blef velik poput Zagrebačke katedrale. S ministrom je graditeljstva Radimirom Čačićem u izviđanju gradilišta autoceste Zagreb-Split bilo - tvrdi HTV-ov novinar - dvadesetak saborskih zastupnika. Kamera je posvjedočila prisutnost tek dvoje, troje, otvorivši ekran za jednog opozicijskog i dva političara na vlasti. Nakon što je Canjuga komplimentirao Čačiću da je opozicija zadovoljna pozicijom, po stoti je put svoga ministra pohvalila - zna se - i Vesna Pusić, čija je izjava u Dnevniku pristajala poput šake u oku. Ako već novinari HTV-a ne znaju za mjeru, morali bi je - zbog vlastita opstanka - imati političari. Ali sebeljublje je daleko jače i od najsnažnijeg ratia. Po tome što se rade nevjerojatne pogreške u koracima i opozicije i pozicije, znak je da započinje dugotrajna i mučna predizborna kampanja.