Koliko se doista razlikuju stavovi predsjednika Mesića i premijera Račana o »slučaju Bobetko« i suradnji s Haaškim sudom? Prema Mesićevoj tvrdnji pred studentima politologije da Vladini potezi štete Hrvatskoj a Bobetku ne koriste, moglo bi se zaključiti da Mesić o Račanovim potezima misli sve najgore odnosno da bi on, da je na Račanovu mjestu, Bobetku već odavno uručio optužnicu i zemlju tako spasio ne samo od sankcija nego i od njihova spominjanja. No, takvo tumačenje Mesićevih riječi značilo bi da ih se tumači u vrlo uskom kontekstu koji, na primjer, uopće ne uzima u obzir razliku među ulogama, obvezama i nadležnostima koje ima predsjednik Republike za razliku od predsjednika Vlade.

Istina, nije nikakva tajna da je Mesić mnogo više od Račana sklon brzom, otvorenom i beskompromisnom obračunu s političkim snagama koje svoje osobne, odnosno grupne interese beskrupulozno štite uz pomoć velikih fraza, nacionalnog patosa i upozorenja na uvijek budne vanjske neprijatelje koji, navodno, upravo u difamiranju Domovinskog rata i njegovih vođa vide prigodu za ugrožavanje temelja hrvatske države. U praksi je Mesić svoj stav prema eksponentima takve politike pokazao smjenom, odnosno umirovljenjem 12 generala.

Je li Račan u »slučaju Bobetko« mogao slično postupiti? Nije, ako je želio izbjeći ulične demonstracije koje bi destabilizirale ne samo njegovu vladajuću koaliciju nego i cijelu zemlju, a sankcije bi mnogo brže s razine prijetnji prešle u praksu. A masovni protesti bili su praktično neizbježni jer je Bobetkovu optužnicu većina hrvatskih građana doživjela kao nepravednu zbog navoda koji impliciraju da je etničko čišćenje bio jedan od planiranih rezultata akcije »Medački džep«, a Bobetku bliski političari to su promptno iskoristili za svoje ciljeve. Zbog toga je Račan bio primoran ne samo na osporavanje tih navoda optužnice nego i na kupovanje vremena u kojem će Bobetka privoljeti da primi optužnicu što je preduvjet da ga se, u skladu s haaškim pravilima, ne izruči zbog teško narušena zdravlja, i Hrvatsku na taj način spasi od sankcija.

Mesiću pozicija predsjednika s malo ovlasti, pak, omogućava da kaže ono što Račan ne smije otvoreno reći, a to je da Hrvatska mora surađivati s Haagom po postojećim pravilima koja Zagreb ne može mijenjati, ma što netko u Hrvatskoj o njima mislio. Zato Račan stalno ponavlja da hrvatska vlada ne odbija suradnju s Haagom, dapače! A Mesić ukazuje na posljedice koje bi nas mogle zadesiti ako hrvatske vlasti budu predugo izvrdavale pravila igre koja bi sada mijenjali upravo oni koji su ih u ime Hrvatske i »potpisali«.