Hrvatska je politička klasa, zahvaćena virusom autizma, spremna Hrvatsku definitivno ugurati na Balkan. Naši političari sudjeluju u međusobnom demagoškom ratu do istrebljenja. Zatvoreni u svoje kule bjelokosti, prepucavajući se u Saboru, na televiziji, u novinama – zaboravljaju da je »život negdje drugdje«, kako bi rekao češki pisac Milan Kundera. Žive u svom vlastitom svijetu, koji neće narušiti nikakva međunarodna izolacija, nikakve sankcije – jer oni to jednostavno neće ni osjetiti. Živeći na napuhanim plaćama, na brojnim privilegijama, živeći u svom zatvorenom fiktivnom svijetu, nisu više u stanju prepoznati realne opasnosti koje stoje pred Hrvatskom. Uvijek će se naći za njih još jedna državna firma koju mogu privatizirati i sačuvati svoj standard, a za to, kako žive obični građani, uopće ih nije briga.

I dok nam je to relativno shvatljivo za brojne partijske aparatčike koji su se premetnuli u političare i kvazi-državnike, sada i onaj ostatak vlastodržaca sa stručnim kredibilitetom pada u istu zamku svojih kolega-demagoga. Tako se ministar europskih integracija Neven Mimica pridružio »širiteljima optimizma«, vladajućoj političkoj kasti, izjavivši da nam neće odmoći ako EU otkaže neke sastanke, zaoštri odnose s nama ili uspori ratifikaciju. S druge strane oporbeni političari, koji se vesele što se i nova vlast nalazi pred izolacijom jer oni dobro znaju što to znači, pošto su već iskazali svoju umješnost u lagodnom preživljavanju tijekom tuđmanovske samoizolacije pritom se i dalje bogateći, tvrde da nikakve izolacije ne može biti jer je strani kapital već zagospodario našim bankarskim sustavom. Baš obrnuto: na prvi mig poteškoća, strani će kapitalisti spremno prodati svoje domaće dioničarske udjele i odseliti tamo, gdje ne moraju toliko dugo čekati da im se kapital oplodi. Možda će ih baš prodati sadašnjim članovima Vlade, koji će spremno otvoriti još jednu tranšu novih menadžerskih kredita, poput onih u kojima je i dio njih sudjelovao u vrijeme prve pljačkaške privatizacije pa sad ne žele otkriti ta imena služeći se izgovorom »bankarske tajne«.

A potpredsjednik Sabora Tomac na nepostojeću prijetnju sankcijama odgovara, da nemamo što tražiti u takvoj EU i NATO. Krije li se iza toga neki novi skriveni plan, da konačno u miru, bez ikakvog dosadnog nadzora EU i nekakvih političkih monitora, konačno podijelimo i ostatak još uvijek nemalog plijena? Jer da nam NATO doista izgleda i ne treba, pokazuje činjenica da je hrvatska politička elita bojkotirala istup dužnosnika NATO-a Willema Matsera, koji je u prošlu subotu držao predavanje o problemima hrvatskog ulaska u NATO sudionicima seminara koji je organizirao Pakt o stabilnosti zajedno s Centrom za sigurnost iz Nizozemske i Institutom za međunarodne odnose u Zagrebu. Osim veleposlanika Mladena Andrlića, koji je predsjedavao sesijom na kojoj je izlagao Matser, nitko se od 80-ak što državnih dužnosnika, što zastupnika koji se bave sigurnošću, što stručnjaka iz naših ministarstava, nije odazvao. Iako je dan prije toga potpredsjednik Sabora Tomac otvorio ovaj skup i istaknuo »njegov značaj«.

To pokazuje da nam je stalo do EU i NATO samo na demagoškoj razini, ali na radnoj razini – e, to baš ne. A što je izlagao taj NATO-ov »činovnik«, kako će poslije mnogi od pozvanih reći, pravdajući se što nisu došli? Između ostaloga i to, da NATO osjeća da je glavni problem s Hrvatskom što se Vlada zatvorila u »kule bjelokosti« i ne »prenosi probleme, o kojima im se govori na međunarodnim forumima svojoj javnosti«. Na tom seminaru sudjelovali su parlamentarci i dužnosnici iz susjednih nam zemalja, a »prisutna je bila odsutnost« (omiljeni izraz naših političara) baš hrvatskih parlamentaraca – iako je bila subota.

Jasno je kako u svijetu gledaju na nas: ozbiljnost priprema i za NATO i EU mjeri se ne samo istupima najviših državnika, nego i angažiranjem svih razina društva u pripremama. A to je upravo ono što u hrvatskom slučaju nedostaje. Zbog toga se baš na tim nižim razinama uvijek propitkuje naša ozbiljnost. A kako ćemo i biti ozbiljno tretirani, kada njima – onima gore – »takva EU i takav NATO« doista i ne trebaju? Mogli bi ih, doista, spriječiti da se i dalje bogate.