Odlukom o tome kako će postupiti u vezi s haškom optužnicom Hrvatska odlučuje o samoj sebi, o svome profilu i budućnosti. Hoće li biti pravna, civilizirana i demokratska država. Hoće li se ravnati prema vlastitim zakonima ili će se ponašati po onoj titovskoj i tuđmanovskoj da se ne treba držati zakona kao pijan plota. Hrvatska odlučuje o tome da li će njene norme vrijediti za sve građane jednako ili će se rastezati prema potrebi i primjenjivati selektivno. Odlučuje i o tome hoće li se svaka haška optužnica pretvarati u nacionalnu dramu koja cijelu državu izbacuje iz normale i približava točki vrenja.

U tom sklopu Hrvatska se određuje i prema svojoj prošlosti. Posebno onoj neposrednoj. Definira hoće li se prema Domovinskom ratu odnositi kao prema sankrosanktnom mitu ili može podnijeti kritičko propitivanje svake teme. Može li podnijeti zrelo suočavanje s činjenicama ili će se nastaviti pacati u žabokrečini tuđmanovskog nacionalizma i nazadnjaštva. Odlučuje o tome, kako reče Mesić, hoće li njegovati jedinstvo u obrani zločina. I hoće li izbjegavanjem da se oni procesuiraju, kazne i osude, hrvatskom narodu natovariti hipoteku odgovornosti za zlodjela pojedinaca i jedne politike.

Odlukom o svom držanju spram haških optužnica Hrvatska odlučuje ne samo o svom odnosu prema Haškom sudu nego i o svome mjestu u međunarodnoj zajednici. Jedan od čelnika sadašnje vlasti reče da s obzirom na inozemne reakcije povodom slučaja Bobetko – premijer Račan će reći »zveckanje sankcijama« – Hrvatskoj možda nisu ni potrebne ni Europska unija ni NATO. Možda je zaista tako. Moguće je da Hrvatskoj zaista ne trebaju euroatlantske integracije. Ali takvim zaključcima mora prethoditi ozbiljna analiza. Mora se znati zašto Hrvatska, eventualno, odustaje od dosad proklamirane proeuropske politike.

Međunarodna zajednica u slučaju Bobetko traži od Hrvatske da poštuje svoje zakone i podvrgne se općevažećim standardima. To je uvjet i za prijem u zapadne asocijacije. Političari koji aktualni sukob Račanove vlade s haškim pravilima koriste da bi međunarodnu zajednicu optužili kao nepravednu, zlonamjernu i neprijateljsku, guraju Hrvatsku u ksenofobiju i izolaciju nekadašnje Albanije.

Svojim ponašanjem u slučaju Bobetko Vlada dolazi u opasnost da poništi ukupni kapacitet trećesiječanjskih promjena. Jer Hrvatsku politički i mentalno vraća u razdoblje koje je prethodilo velikoj smjeni vlasti. Vraća je u tuđmanizam bez Tuđmana. Račan je uskačući u Japine cipele i dizajnirajući sebe kao turbo-branitelja nacionalnih interesa, primirio i nadigrao desnicu, ali ta, za njega uspješna taktika, po Hrvatsku je krajnje opasna. Na međunarodnom se planu također dovodi u pitanje sve što je od promjene vlasti Hrvatska napravila. U tom se smislu čak predlaže radikalni zaokret, od Europe u rikverc, valjda, prema Balkanu. Gotovo da se može postaviti pitanje je li se Treći siječnja uopće dogodio.