RIM - Stvara se europska Istra i balkanska Istra. Takva će biti od 1. siječnja 2005. Izraz da će zapadno od hrvatsko-slovenske granice biti europska Istra, a istočno balkanska nije nimalo šaljiv ili izmišljen, već je na žalost stvaran i počeo se upotrebljavati u Trstu. Nestat će talijansko-slovenska granica i ostat će ona europsko-hrvatska. Istočno od Slovenije je balkanski mrak u koji se ulazi s putnom ispravom. Ako se cestom ili vlakom, dakle kopnom, putuje iz Italije u Francusku, na primjer, onda se samo po promjeni jezika na putokazima primijeti da se ušlo u drugu državu. Tako će biti i na Kozini. Vozači se neće zaustavljati na granicama od Portugala do Hrvatske. E, tu prije Rupe morat će stati i predati putovnicu te od carinika čuti: Što imate za prijaviti? Prijavljujem da ulazim s druge strane Željezne zavjese!

Toga dana je tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova u Rimu potpisivao sporazum s Italijom kojim se jamčila zaštita talijanske manjine i njezina nedjeljivost. Ne, Istra neće biti podijeljena na slovenski i hrvatski dio jer će dvojac Slovenija - Hrvatska zajedno uploviti u Europu bez granica. To se tada govorilo, to su htjele i Europa i Italija. Laž bi bilo kazati da je neka zemlja u Europi protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Možda ima pojedinaca ili skupina koje tako i misle, ali u Europi bez državnih granica ne postoje ni zabrane za drukčije mišljenje. Dok je Slovenija veslala prema Europi, u Hrvatskoj je prevladao povratak u prošlost i Zagreb je ispao iz dvojca. Hrvatska još nema valjani zakon o manjinama, na primjer. Taj zakon bi trebala donijeti ne zbog Europe ili Italije, koja želi i zbog svoje manjine što skoriji ulazak Hrvatske u Europu, već zbog sebe same, zbog svoje demokracije i svojih građana. Tako bi i druge reforme Hrvatska trebala donijeti ne zato što to od nje traži Bruxelles već zato što će bez tih reformi nazadovati.

Europa je vjerovala da će silaskom s pozornice Tuđmanova HDZ-a, previše nabijenoga nerazumnim nacionalizmom, nova vlada biti europskija, ali se, čini se, prevarila. Hrvatska je tada bila primana u sve organizacije, a nije bila još ništa učinila. Samo je na vlast došla druga garnitura i odmah su Hrvatskoj otvorena vrata. Da se tog trenutka na vlasti u Zagrebu nalazio bilo tko, samo ne HDZ (da se razumijemo, nitko nema ništa protiv neke stranke već protiv njezinih stajališta, a ona su tada bila ekstremno nacionalistička i "solipametska" kao da su drugima potrebni mitinzi istine), Hrvatska bi isto bila primljena u međunarodne organizacije. Europa je, dakle, pružila ruku. Ali to, očito, nova vlast nije znala iskoristiti. Jer, nije provela reforme, pa ni ekonomske (što je s predizbornim obećanjima oko smanjenja PDV-a, na primjer), što je dovelo do socijalnog nezadovoljsta i umjesto da se odlučnije krenulo prema Europi vratilo se natrag u povijest. Hrvatski političari su se razjurili po Europi ne zbog traženja ulaska u EU nego zbog širenja istine o ratu od prije 10 godina. Tako se, malo-pomalo, Hrvatska odvojila od Europe bez granica.

Slovenija će pojačati granični prijelaz prema Hrvatskoj jer će biti najistočnija zemlje Europske unije, pa će prema tome imati obvezu nadzora nad ulascima u schengenski prostor.

A pripadnici talijanske manjine na hrvatskoj strani Istre, kako će oni putovati? Vjerojatno će imati neki "lasciapassare", koji će biti načinjen, vjerojatno, na osnovi sporazuma iz Udina iz 1954. Hoće li sve ujedinjenijim Europljanima smetati činjenica da za dolazak na lijepi hrvatski Jadran trebaju imati putovnicu i trebaju prelaziti granicu na kojoj će čuti: Što imate za prijaviti? Česi, Slovaci, Poljaci i drugi narodi koji su bili istočno od Željezne zavjese vraćaju se u Europu bez granica. Hrvatska ostaje u prošlosti mitinga istine ili istinskih mitinga.