U nizu svjedočanstava bivših političkih zatvorenika spominje se ime zapovjednika straže Mirka Bistrovića kao osobe neposredno ili posredno odgovorne za zlostavljanje zatvorenika. Bistrović, kojega je Ingrid Antičević-Marinović imenovala upraviteljem splitskoga zatvora, tvrdi da su ta svjedočanstva neistine i plod ogorčenja političkih zatvorenika

"U JEDANAESTOM mjesecu stražar S. B. tražio je od mene hrvatsku himnu koju sam imao napisanu na papiru. Dao sam mu da vidi šta piše, ali mu nisam dao da je oduzme. Odveo me na kapiju dva i tri kod zapovjednika Mirka Bistrovića... Bistrović je rekao da mi mogu uzeti što hoće, a ja sam rekao kod mene ne. Dao mi je 20 dana samice", stoji u svjedočenju Janjka Sarajlića, koji je u Lepoglavi robijao kao politički zatvorenik, a Amnesty International ga je prihvatio kao zatvorenika savjesti. Sarajlić dalje piše: “...Politički zatvorenici odbili su ići na posao i stupili su u štrajk... Sutra su svi zatvoreni izvedeni na kazneni raport i zapovjednik Mirko Bistrović kaznio ih je sa po 30 dana."

"Stražarima se sugeriralo preko zapovjednika straže da idu u samice i da tamo treba isprebijati toga i toga osuđenika. Upadnu u samicu u toku bilo kojega doba noći ili dana. Ja sam gledao kako to rade. U ono vrijeme je bio zapovjednik straže Mirko Bistrović iz sela Bednja na cesti Krapina-Lepoglava, poznavali smo se tako da su se bojali mene. Ja sam pomagao zatvorenicima na pružanju pravne pomoći svima koji su bili isprebijani bilo po samicama ili u drugim službenim prostorijama...”

O Bistrovićevim lepoglavskim danima prvi se javno izjasnio Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861., koji je u Lepoglavi bio od 1982. do 1984. godine. U dvama pismima objavljenima u Slobodnoj Dalmaciji Paraga je napisao da se dobro sjeća i da posjeduje opsežnu dokumentaciju "o odgovornosti Mirka Bistrovića za neljudski odnos prema zatvorenicima savjesti u Lepoglavi koji su od stražara pod njegovom zapovjednom palicom bili premlaćivani, stavljani u samice i mračare". Istom prigodom Paraga Bistrovića naziva “jednim od najzloglasnijih progonitelja političkih zatvorenika bivše komunističke Jugoslavije". Paraga podsjeća da je još 1986. godine na zagrebačkom sudu protiv Bistrovića podigao tužbu zbog zlostavljanja, no, ona, naravno, nikada nije procesuirana.

U razgovoru za Feral Paraga potvrđuje navode iz pisama. Podsjeća da je Bistrović bio zapovjednik straže poznat po okrutnosti, "ne samo prema političkim zatvorenicima, nego i prema svima ostalima".

Feral posjeduje i niz svjedočanstava u kojima se ne spominje Bistrovićevo ime, ali se opisuje odnos stražara prema zatvorenicima u vrijeme dok je Bistrović bio zapovjednik straže. Primjerice, Tonči Marinković, politički zatvorenik, u travnju 1984. godine piše pritužbu Saveznom sekretarijatu za pravosuđe u Beogradu i navodi da je na vlastitoj koži iskusio "čak 11 puta do sada zatvaranje u samicu i to bez ikakvog razloga"... zatim navodi brojne uvrede i prijetnje kojima je bio izložen tokom boravka u Lepoglavi.

U SVIBNJU iste godine Marinković piše Miki Špiljku, tadašnjem predsjedniku Predsjedništva SFRJ, te navodi daje 10. svibnja preživio pokušaj ubojstva od strane jednoga stražara. Zatim opisuje kako je izudaran gumenom palicom i kako je, unatoč brojnim ozljedama, nakon ukazane liječničke pomoći smješten u samicu. Zatvorenik Milivoj Skandali koncem travnja 1984. godine također piše Saveznom sekretarijatu za pravosuđe i žali se na stanovitog radnika straže Zlatka, koji ga je napao "bez ikakva povoda i razloga drskim, prijetećim riječima...”.

TU JE zatim pismo supruge jednoga političkog zatvorenika koja se žali da je njezinu suprugu uskraćena osnovna medicinska pomoć, iako je teško bolestan umro je nedugo po izlasku iz Lepoglave - pismo skupine "običnih" zatvorenika koje govori o nehumanu odnosu zatvorskih stražara, te brojni dokumenti koji svjedoče o zlostavljanju zatvorenika.

Mirko Bistrović stigao je u Lepoglavu 1970. godine. Prošao je put od stražara do zapovjednika straže, što je postao 1983. godine i na tom mjestu ostaje do polovice 1990. godine; 1982. godine proveo je nekoliko mjeseci na Golom otoku kamo je poslan kako bi uveo reda među tamošnjom stražarskom ekipom. Umirovljen je 1. siječnja 1991. godine, kako kaže, nakon čistke, potom je usao u HNS, na izborima postao općinski načelnik u Bednji. S Feralovom ekipom pristao je razgovarati, premda je odmah istaknuo da ne želi polemizirati s Paragom. Što, dakle, o svojim lepoglavskim danima i pritužbama bivših zatvorenika danas zbori Bistrović u svojemu uredu na Bilicama?

"Gospoda mogu biti ogorčena na sistem, odnosno na svoje nasilno lišavanje slobode kada su zbog verbalnog političkog delikta izdržavali kazne. Mogu razumjeti ogorčenost, svjestan sam toga da im nitko u materijalnom smislu ne može nadoknaditi vrijeme, ali u sklopu toga prozivati pojedince, neargumentirano blateći nas sve, to ne stoji. Nitko ne poriče da odredenih pogrešaka, pa i mojih osobnih, nije bilo, ali ja se i ovaj put pozivam na onu biblijsku - tko nije sagriješio, neka baci kamen. Blatiti mene u tom kontekstu, na jedan tako bezobrazan način, blaćenje je više od 400 ljudi koji su radili u tom sustavu u Lepoglavi."

"ČUJTE, ne mogu poreći da nisam tada radio, ali ne radi se o maltretiranju. Javili su se neki ljudi koji su tada bili u zatvoru u moju obranu. Mislim da mi obrana nije potrebna, ali me veseli iskrenost tih ljudi. Ne smatram se idealnim čovjekom, ali nitko od nas nije idealan."

Bistrović tvrdi da su nadležna ministarstva redovito provodila nadzore, da je služba osiguranja dobivala visoke ocjene. Nadalje, kaže da je u vrijeme od 1970. do 1990. godine Lepoglava bila kaznionica na evropskoj razini, u kojoj su se poštovala sva ljudska prava. A na reakcije Amnesty Internationala koji se tih godina bavio analizom stanja u Lepoglavi i donio niz nimalo laskavih ocjena, Bistrović veli: "Oni su išli na pritisak na vlast, da politički osuđenici nisu trebali biti kažnjeni. U to vrijeme, trećina osuđenika koristila je godišnje odmore kod kuće."

"Gledajte, boravak političkih osuđenika u Lepoglavi bio je težak, jer kad ste u zatvoru, a niste krivi, tada je to još jedan teret. Ali nije bilo zlostavljanja, osim ako zlostavljanjem ne smatraju poštivanje kućnog reda koji je bio tamo, ali on je vrijedio za sve."

Bistrović dalje kaže kako nikada nije udario zatvorenika, odnosno kako je samo jednom primijenio "mjeru fizičke prisile", i to kad je jedna zaposlenica Lepoglave bila oteta. Nikada nije čuo za premlaćivanja, "nema govora da bi netko upao u samicu i udarao zatvorenika", nikada nije čuo za bilo kakva zlostavljanja zatvorenika, "nikad nije bilo zlostavljanja, uskrate medicinske pomoći", nikada nije čuo za masovne pritužbe zatvorenika. A za svjedočenja o uštrcavanju injekcija sumnjiva sadržaja u tijela osuđenika, Bistrović veli da su nevjerojatna. "To je prikazivanje neistina", veli Bistrović, suočen s dvadesetak stranica svjedočanstava o nehumanom odnosu prema zarobljenicima u Lepoglavi.

"UPOTREBE sredstava prisile je bilo, ali u granicama zakona, prekoračenja ovlasti bilo je malo, nešto se moglo dogoditi bez mojega znanja, ali nikada nisam dao do znanja da odobravam takve postupke, pa se i ne osjećam odgovornim, ako ih je bilo. Sad ispada da sam ja kao zapovjednik mogao znati sve", veli Bistrović.

NA KONCU, Bistrović je danas na Bilicama, milošću Ingrid Antičević-Marinović, ministrice pravosuđa. Osoba koja ni kriva ni dužna prima ministarsku plaću, mogla bi barem jednom pokazati nekakav interes za posao koji radi. Izvjesno je da u ovoj zemlji nije bilo lustracije niti bi je skoro moglo biti, no povjeriti upravljanje jedne kaznionice bivšem upravitelju straže u zatvoru , gdje su ljudi gubili godine života zbog rnišljenja i gdje je u "nepoštovanje kućnoga reda'' - poslije čega bi slijedile brutalne kaznene mjere - spadalo i čitanje knjiga ili novina, trebalo bi biti sasvim dovoljnim razlogom da gospođa ministarka konačno iskaže minimalnu dozu samokritičriosti i potraži drugi posao.