Vjesnik: 18. 10. 2002.
Bobetko koči Hrvatsku
Svojim (ne)djelovanjem i presporim ispunjavanjem osnovnih uvjeta za prilaz EU ova je vlast kvalificirala dio oporbe da se profilira kao prihvatljiva hrvatska alternativa u očima vanjskog svijeta. Nekad zasluženo proskribirani HDZ mogao bi postati sasvim prihvatljiv drugi izbor stranim "policy makerima"Hrvatskim građanima koji su sve više apolitični to, uostalom, nije ni bitno. Njih najviše brine to što bi se sve sankcije svalile na njihova leđa
ZORAN VODOPIJA
Račanova je vlada, prvi put otkad je na vlasti, u položaju koji je Tuđmanovoj vladi bio konstanta. Vanjski pritisak na Hrvatsku približava se vrhuncu. Neke su novine već bombastično najavile da će nam sve europske zemlje uvesti vize. Odlazi li Hrvatska, nakon otvaranja 3
. siječnja 2000. godine, ponovno u izolaciju?Odgovor nije jednostavan, jednoznačan i poznat jer ga jednostavno još nema. On ovisi o Hrvatskoj. Poznato je jedino da mora biti brz. Bolesnom generalu Bobetku hrvatska vlada još nije uručila optužnicu koju je dobila iz Haaga. Tužiteljica Carla del Ponte dolazi 23. listopada u Zagreb i to je u svakom slučaju krajnji rok da se optužnica uruči.
Vladina strategija kupovanja vremena pravnim osporavanjem optužnice iscrpljena je i jedini je ustupak u Haagu dobiven formiranjem peteročlanog Žalbenog vijeća. Od tog vijeća ne treba očekivati čuda. Realno je da se optužnica može osporiti - a to već kao papagaji ponavljaju strani diplomati i analitičari - jedino na samom sudu u Haagu.
Ostaje, dakle, samo optužnicu uručiti Bobetku i onda se baciti na ono što je trebalo raditi od početka - izvlačiti generala iz poraza medicinskim biltenima. Hrvatska bi, među ostalim, sljedećih dana mogla proći ono što je već viđeno dvaput, u Tuđmanovu i Titovu slučaju. Svakodnevno očekivanje pr
iopćenja liječničkoga konzilija. Bobetka još može izvući jedino zdravlje, odnosno bolest.Haaški sud nije mjerodavan davati mišljenje o karakteru nekih operacija ili cijelog rata. Igranje na tu opciju ne može donijeti rezultat. Sucima tog suda je irelevantno je li operacija »Medački džep« bila oslobodilačka ili akcija etničkog čišćenja i je li Domovinski rat bio oslobodilački ili građanski. Njih zanima samo izravna ili zapovjedna odgovornost i po toj su liniji, u nedostatku Šuška i Tuđmana, stigli do Bobetk
a.To sigurno nije pravedno i fair, ali ni međunarodna politika nije mjesto gdje se dijele nagrade za fair play. Ona je institucija mogućega, gdje mali mogu manje, a veliki više.
Tako »slučaj Bobetko« ide kraju, a Hrvatska se vraća na početak. Kao da nije prošlo već dvije i pol godine otvaranja nakon deset godina poluizolacije.
U Tuđmanovo su vrijeme prijetnje sankcijama značile da Hrvatska ne može ništa dobiti.
U Račanovo vrijeme one znače da bi Hrvatska mogla puno izgubiti jer je već stekla neke privilegije u izvozu, u približavanju Europskoj uniji i NATO-u. Još više može izgubiti time što će se blokirati Sporazum o suradnji i pridruživanju i ugroziti suradnja s NATO-om kroz MAP i Partnerstvo za mir (PFP).
Tako bi se Hrvatska od stabilizacijskoga čimbenika u regiji strmoglavila natrag, u naručje nestabilnim susjedima pod međunarodnim patronatom: Bosne i Hercegovine, Makedonije i Jugoslavije.
A sve to zbog generala Bobetka i misterioznog nestanka generala Gotovine kad je trebao biti uhićen. Nadovezujući se na prethodne »slučajeve« (Norac), taj se pravosudni lanac svetog Antuna pretvorio na kraju u kuglu koju Hrvatska vuče za sobom.
U trenutku kad bi se trebala baviti neispunjenim uvjetima za pristup Europskoj uniji, Hrvatska se bakće s ostacima prošlosti.
U trenutku kad bi se trebala baviti reformom pravosuđa, dio tog pravosuđa pokušava pronaći rupe u međunarodnom pravu da bi hrvatsko zakonodavstvo nadredilo međunarodnom.
Hrvatska ima još vremena da izbjegne konkretne sankcije, ali to vrijeme istječe. Time out je izboren zato jer ministri Europske unije u ponedjeljak neće imati vremena previše se baviti Hrvatskom, pa bi se mogli zadovoljiti novim upozorenjem.
Račanova koalicija ne bi smjela imati iluzija da se vrijeme može beskonačno kupovati. Izjave iz visokih krugova poput one da bi napad na Irak olakšao položaj Hrvatske čista su besmislica. U zemljama koje sad pritišću Hrvatsku dovoljno je niže rangiranih službenika u čijem je opisu posla bavljenje Hrvatskom.
Račanova koalicija ne bi smjela računati na to da će EU i SAD čvrsto stajati iza nje jer se počela profilirati kao stabilizirajući čimbenik u regiji. To su tempi passati. Ono što njih isključivo zanima je vlast koja funkcionira i surađuje s njima, što podrazumijeva i suradnju s Haaškim sudom.
Svojim (ne)djelovanjem i presporim ispunjavanjem osnovnih uvjeta za prilaz EU ova je vlast kvalificirala dio oporbe da se profilira kao prihvatljiva hrvatska alternativa u očima vanjskog svijeta. Nekad zasluženo proskribirani HDZ mogao bi postati sasvim prihvatljiv drugi izbor stranim policy makerima.
Hrvatskim građanima koji su sve više apolitični to, uostalom, nije ni bitno. Njih najviše brine to što bi se sve sankcije svalile na njihova leđa.