Od prvog dana bilo je jasno da Hrvatska ne može dobiti prave ekonomske i političke sankcije zbog odbijanja vlade premijera Ivice Račana da izruči generala Janka Bobetka Haškom sudu. Zato su, vjerojatno, Banski dvori sredinom ovoga tjedna mirno dočekali navodni ultimatum Europske unije da Zagreb do četvrtka Bobetku uruči optužnicu, jer inače će Hrvatska odmah »dobiti sankcije«.

Upozorenja će biti, i to sve jačih, a može se zalediti i približavanje Hrvatske Europskoj uniji i NATO-u. No, to je i ono najgore što se može dogoditi. Prave sankcije ipak nije realno očekivati, jer ne bi imale smisla: na Hrvatsku one ne mogu postići očekivani učinak – ni ekonomski, niti politički. Ružna je istina, naime, da sve one tihe sankcije kojima je EU okružila Hrvatsku za Franje Tuđmana , ni u doba Račanove vlasti nisu do kraja ukinute.

Primjerice, tzv. međunarodna zajednica ne može Hrvatskoj zaprijetiti otkazivanjem financijske pomoći, jer ona je dosad gotovo i nije primala. Neki s pravom primjećuju da je u prošlih 50 godina Hrvatska jedina europska država koja poslije rata nije dobila nikakav značajniji novac za obnovu. Još uoči 2000. godine, Hrvatska je za obnovu razorenih objekata i za ostale posljedice rata izdvajala barem petinu državnog proračuna. Da paradoks bude veći, naša je zemlja tijekom rata i poslije njega primila daleko manje financijske pomoći, nego što ju je dala (za bosanske izbjeglice i za Hrvate u BiH).

Kad se tome dodaju golemi troškovi za obranu, a dijelom i loša politika bivše vlasti, Hrvatska je gospodarski zaostajala za Slovenijom, ali i onim tranzicijskim zemljama koje su prije 1990. bile iza nje. Unatoč svemu tome, Hrvatska danas ima jednu od najviših razvojnih stopa u Europi (više od 4 posto), a za strukturne promjene u posljednje dvije godine dobila je priznanja od MMF-a i Svjetske banke.

Hrvatsko gospodarstvo ne može biti ugroženije nego danas, zbog konkurencije jeftinijih proizvoda iz EU. Više razvojne stope, postignute u posljedne dvije godine, nisu rezultat liberalizacije trgovine s EU, nego politike Vlade koja viši rast potiče i klasičnim mjerama državne intervencije, iz udžbenika Johna Maynarda Keynesa .

Iako Hrvatska danas bilježi bolje ekonomske rezultate i ima viši bruto domaći proizvod po stanovniku od nekih zemalja koje su kandidati za ulazak u EU 2004., Europska unija nije je stavila u prvi red čekaonice, pa čak ni u drugi red, zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, iako od njih ima triput veći proizvod po stanovniku. Stavljena je u treći red, s državama tzv. Zapadnog Balkana, među kojima Hrvatska još više strši: sama proizvodi gotovo koliko i sve ostale – Jugoslavija, BiH, Makedonija i Albanija – koje zajedno imaju barem četiri puta više stanovnika.

Slično je s hrvatskom kandidaturom za NATO. Iako je iz Oluje izašla s izvrsno uvježbanom i sposobnom vojskom, Hrvatska još čeka na otvaranje vrata tog saveza. Na taj paradoks ovih je dana upozoreno i u američkom »The Wall Street Journalu«: uoči sastanka NATO-a u Pragu njegovi stručnjaci znaju da samo Slovenija i Hrvatska striktno zadovoljavaju tehničke kriterije vojne spremnosti za prijem. Samo one ispunjavaju kriterije na razini Španjolske, kada je prije 20 godina ušla u NATO. Očito, Hrvatska Zapadu nije tako strateški važna kao neke istočnije države.

Ekonomske sankcije prema Hrvatskoj, dakle, ne bi polučile nikakav značajniji, barem ne kratkoročni učinak. Stoga ne bi bile djelotvorne, a to dobro zna i Europska unija. Jedino što njoj preostaje jesu političke sankcije – odnosno zaleđivanje Sporazuma – ali tu dolazimo do novog problema. Hrvatska je već na neki način kažnjena time što joj neki ne dopuštaju iskakanje od država »Zapadnog Balkana«, već žele da im ona bude uzor i predvodnik na putu prema EU.

Ako EU primijeni nove sankcije prema Hrvatskoj, kakve će tek morati upotrijebiti protiv Srbije? Ona prema Haškom sudu tek otvara novu stranicu problema, zbog donošenja zakona kojim se sprječava izručenje daljnjih osumnjičenika. Hrvatska se na to nije usudila – Račan je upozorio da bi to bilo ocijenjeno kao prekid suradnje s Haagom – nego je Zagreb pokrenuo pravni spor sa Sudom. Dok se Žalbeno vijeće ne izjasni, nemaju smisla čak ni prijetnje sankcijama, a Vlada ih, na svu sreću, niti ne želi. Kome one trebaju pod svaku cijenu, to je drugo pitanje.