DSV je - glasi jedna od vijesti u Dnevniku - sucu Slavku Lozini skinuo imunitet da bi se protiv njega mogao pokrenuti sudski proces i utvrditi je li stvarno skrivio tešku prometnu nesreću te nakon nje dao petama vjetra. Nisam te večeri čuo čovjeka koji nije kazao: »Napokon!« Zašto je dio javnosti protiv suca Lozine? Jer je zbog nedoličnog ponašanja u sudnici i izvan nje postao zaštitnim znakom lošeg, neefikasnog, povodljivog, ispolitiziranog i neuvjerljivog sudstva. Vodeći »slučaj Lora«, Lozina je od sudnice više puta napravio cirkus. Neprestano daje do znanja da mu je više stalo do mišljenja okoline u kojoj živi nego do zakona, prava i pravde. Iako se ne smije pojavljivati na političkim skupovima, Lozina je za vrijeme Thompsonova pokazivanja mišića ekstremne desnice pjevao, cupkao, dizao ruke u zrak te se pentrao na stolac. Zajedno sa svojim idolom pjevao je da će nekoga guste magle progutati.

U nekoj drugoj, civilizirabnoj, demokratskoj, parlamentarnoj i pravnoj državi Lozina ne bi uspio učiniti sve to što je učinio u Hrvatskoj. Ne barem kao sudac, jer bi ga nekakvo njihovo sudbeno vijeće šupiralo iz sudnice već kod prvog nedoličnog ponašanja. Zašto? Zato što suci moraju biti (a vani, uglavnom, i jesu) moralne osobe nesklone ekscesima i porocima. Nezamislivo je da u jednoj Njemačkoj ili Americi sudac skakuče po stolcima na koncertu kojem je cilj izazivanje mržnje. Vani je nezamislivo da suci - pa i oni u sudbenim vijećima - ne »ginu« za ideal pravne države, da nisu obdareni nadnaravnom građanskom hrabrošću te da služe političkom svjetonazoru a ne pravu i pravdi. No, veću krivicu od Lozine na svojim leđima nose oni koji kontroverznom sucu dopuštaju da kompromitira časnu, odgovornu i za funkcioniranje države presudnu profesiju.

Kviz u kojem briljira Tarik Filipović odsad bi se mogao zvati: »Tko ne želi biti milijunaš?!« Iako je znao odgovore na svih petnaest pitanja, iako ga je u 15. pitanju na točan odgovor uputio i prijatelj, dr. Damir Pahić, kirug i sveznalica iz Siska, nije HTV-u uzeo lovu koja mu je bila gotovo u džepu. Pitanje za milijun kuna je glasilo: »Kako se točno piše Roland Garros?« Točno tako - reče simpatičan čovjek Pahić, zadovolji se s pola svote i - ode. Kamo? U kupnju i, nakon dva, tri tjedna (jer se emisije upravo toliko unaprijed snimaju) odmora, i nakon što je netko ne baš lojalan i mudar provalio u novinama i ime dobitnika i svotu koju je osvojio, u »Brisani prostor«. Zašto? Zato što Goran Milić voli nesuđene milijunaše i zato što zna i najmanji događaj pretvoriti u gledljivu i za čitavu naciju relevantnu stvar. Zahvaljujući nacionalno probuđenom Miliću nakon dugog vremena imali smo se prilike susresti s Dianom Čuljak, koja je u Crnoj Gori napravila uzornu reportažu o političkom, velikosrpstvom obojenom cirkusu.