Vladi može pomoći samo general Bobetko – izjavila je u intervjuu jednom hrvatskom dnevniku Doris Pack, predsjedavajuća izaslanstva Europskog parlamenta za odnose sa zemljama jugoistočne Europe. Puna razumijevanja za hrvatsku situaciju i za Račanovu vladu, ona ipak tvrdi da naposljetku neće biti drugog izlaza nego da optuženi prihvati optužnicu. »Za Hrvatsku bi bilo najbolje kada bi se general Bobetko odazvao pozivu Haaga i dokazao da on nije kriv za zločine«, rekla je gospođa Pack.

Ali nije Janko Bobetko Rahim Ademi da smatra svojom obavezom izaći pred Haški sud i braniti svoju ljudsku i vojničku čast. Naravno da se nije lako odazvati sudskom pozivu, bilo kojem. Pogotovo kad je riječ o tako teškim optužbama kakve se stavljaju na dušu bivšem načelniku Glavnog stožera. Na sugestije da bi ljubav prema Hrvatskoj trebao pokazati ne dopuštajući da se cijela zemlja pretvori u taoca njegove sudbine, Bobetko ne odgovara. On ne priznaje Haški sud i basta! Neće primiti optužnicu, bez obzira što mora znati da se Hrvatska u tom slučaju izlaže opasnosti međunarodne izolacije.

Novinari koji su imali pristup u njegov dom izvještavaju kako optuženi general, nakon što je objedovao škampe na buzaru, javnosti šalje apel da se ne popušta, čak ni po cijenu sankcija. Sa svoje strane nije spreman učiniti ni toliko da pristane na hospitaliziranje. Iako bi međunarodni pritisak na Hrvatsku sigurno olabavio kad bi se Bobetkovo loše zdravstveno stanje moglo argumentirati i činjenicom da je morao biti prebačen u bolnicu. Sve što Račan s njim u tom pogledu dogovori, on iznevjeri. Svejedno da li po vlastitoj volji ili zato jer se veliki general pretvorio u malog olovnog vojnika svojih političkih prijatelja. Koji njegovu bolest, i njegov slučaj, pokušavaju iskoristiti u svojim mizernim politikantskim spletkama. Oni saopćavaju da Bobetko neće u bolnicu iz sigurnosnih razloga.

Istodobno, optuženi je general i osobno potvrdio da su se zločini, koje mu optužnica stavlja na teret, zaista dogodili. Samo ih je on, nimalo gentlemanski, pripisao svojim suradnicima i podređenima, poimence prozivajući čitavu plejadu hrvatskih časnika. Kao čovjek kojemu su taština i častohleplje brži od pameti, Bobetko je ukoričio, i bogato opremio dokumentima, i povijest svoga ratovanja u Bosni i Hercegovini. Ta knjiga, pažljivo isčitana i u Haagu, njega osobno, ali i Hrvatsku, teško tereti. Oni koji optuženom generalu danas daju bezrezervnu podršku, mogli bi ga malo priupitati i o tim stvarima. Bobetko ima velike zasluge u obrani zemlje i Hrvatska mu se odužila brojnim priznanjima. Ali je također sudjelovao i u stvarima koje Hrvatskoj ne služe na čast, brzopleto se nekima od tih »podviga« javno hvalio, i bilo bi normalno, kad je već došlo do suda, da ih barem objasni.

Na žalost, hrvatski se generali pokazuju kao ljudi bez petlje. Ratni zapovjednici, kad ih pozove Haški ili neki drugi sud, daju petama vjetra ili se utvrde u svojim vilama i ispred sebe, kao živi zid, postroje cijelu naciju. I još očekuju da ih se smatra herojima. Utoliko više treba cijeniti primjer generala Ademija, koji se bez velikih javnih drama odazvao pozivu Haaga, i generala Norca, koji se sa svojom ratnom prošlošću upravo suočava u procesu takozvanoj gospićkoj skupini. Oni zaslužuju svaku vrstu pomoći, jer od svoje odgovornosti nisu pobjegli.