Vjesnik: 19. 10. 2002.

Što HRT-u ne dopušta da bude servis javnosti?

Kakvim su se smicalicama političari poslužili ne bi li i dalje imali, kakav-takav, utjecaj na program ili poslovanje Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija? I Sabor i Vlada su izravno uključeni u imenovanje glavnih tijela HRT-a, kao i u nadzor njihovih aktivnosti. Vijeće HRT-a nema prevelikog utjecaja na program, a gotovo nikakvog na kontrolu poslovanja. Sabor pak izravno imenuje Upravno vijeće i tako osigurava kontrolu nad tijelom koje ima daleko veće ovlasti od Vijeća HRT-a

ZAGREB, 18. listopada - Treći od pet najvažnijih uvjeta Hrvatskoj za pristup Europskoj uniji je reguliranje rada Hrvatskog radija i televizije (HRT) tako da bude u što većoj mjeri lišen političkih pritisaka.

Kako glasi najpunokrvniji sažetak zakona o tisku, radiju i televiziji, sadržan na početku američkoga ustava?

I sve tome treba biti podređeno. I zakonodavstvo, i praksa, koja - kad je riječ o postkomunističkim državama - i najprincipijelnija pravila pretvara u mrtva slova na papiru. Zašto? Zato što su novine, radio, a posebice televizija omiljene igračke političara. I onih na vlasti i onih u opoziciji. Zaljubljeni u svoju sliku na ekranu i zaluđeni fikcijom da se sloboda medija mjeri učestalošću upravo njihova pojavljivanja pred kamerama, političari, pogotovo oni iz bivše vlasti, izmišljali su razne načine kako što veći broj dnevnika, tjednika, radijskih i tv postaja imati u svome džepu.

Građanima dozlogrdilo medijsko šopanje

Iako o medijima, njihovu funkcioniranju, utjecaju i uporabi ne znaju gotovo ništa, političari su umislili da će ostati na vlasti ako po cekaovskom modelu postavljaju uprave, urednike i iz dana u dan brifiraju novinare što i kako treba pisati te kako na televiziji, primjerice HTV-u, retuširati stvarnost.

Zato je hrvatska dalekovidnica, ili kako ju je ranih devedesetih nazvao Antun Vrdoljak, katedrala hrvatskoga duha, slijepo slijedila dvije odrednice predsjednika Franje Tuđmana. Prva glasi: »Hrvatski građani imaju viši standard i od Slovenaca samo što to ne znaju«, a druga: »Hrvatskoj je opterećenje dvadesetak posto (unutarnjih) neprijatelja«.

Zato je HTV sivu i turobnu stvarnost bojio u ružičasto, a neistomišljenicima - posebice kritičarima - lijepio pogubne etikete.

Ta sirova, socrealistička i antidemokratska strategija, dakako, nije upalila. Građanima Hrvatske je medijsko šopanje dozlogrdilo, pa je strogo kontrolirana državna televizija izazvala kontraefekt, koji je u velikoj mjeri pogodovao trećesiječanjskom političkom obratu.

Da bi nas primila u svoje predvorje, Europa je i prije promjene vlasti postavila dvadesetak uvjeta koje je Hrvatska trebala ispuniti. Jedan od najvažnijih je pružanje informacija bez posredovanja, odnosno, miješanja javne vlasti. HDZ na taj demokratski izazov nije bio spreman odgovoriti.

Iako se prije izbora obvezala ispuniti sve uvjete za ostvarenje javne, od utjecaja politike oslobođene televizije, i presjekla je pupčanu vezu Prisavlja i političkih centara moći, koalicijska je vlast regulativu donosila kasno, nespretno i nesrazmjerno europskim zakonima, a ponajmanje očekivanjima.

Istina, OESS u svojoj analizi priznaje da Hrvatska ratifikacijom europske Konvencije o prekograničnoj televiziji šalje signale svoje spremnosti za prihvaćanje europskih standarda, ali ni najnoviji zakoni - poput, primjerice, onog o HRT-u, nakon porođajnih muka usvojenog tek lani - ne jamče metamorfozu državne u javnu, o politici potpuno neovisnu televiziju.

Što to HRT-u ne dopušta da bude produžena ruka civilnog društva, odnosno, servis javnosti? Ili, kakvim su se to smicalicama političari poslužili ne bi li i dalje imali, kakav-takav, utjecaj na program ili poslovanje Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija?

I Sabor i Vlada su - nije promaklo dr. Karolu Jakubowitzu, predsjedniku Upravnog odbora za prekograničnu televiziju Vijeća Europe - izravno uključeni u imenovanje glavnih tijela HRT-a, kao i u nadzor njihovih aktivnosti.

Vijeće HRT-a, čija je uloga predstavljanje društva u nadzoru i usmjeravanju rada HRT-a, nema prevelikog utjecaja na program, a gotovo nikakvog na kontrolu poslovanja. Uostalom, ono drugo, Upravno vijeće, Sabor imenuje izravno, i tako osigurava kontrolu nad tijelom koje ima daleko veće ovlasti od Vijeća HRT-a.

I što sad?

Vijeću HRT-a treba omogućiti donošenje strateških odluka. Kojih? Imenovanje Upravnog vijeća, ili, što je efikasnije, operativnije i racionalnije - ravnatelja (kojem nije potrebno nikakvo upravno vijeće). I tad ravnatelj izravno odgovara Vijeću HRT-a, dakle, predstavnicima civilnog društva, odnosno javnosti. No, OESS - na sreću, a možda i žalost - ne sugerira tko bi trebao sjediti u Vijeću HRT-a, na koji bi se način vijećnici predlagali i, na kraju, tko bi potvrdio njihov legalitet.

Europa traži da se ispuni okvir ili forma, a to se u hrvatskom slučaju pokazalo iznimno lošim. Zašto? Zato što OESS zaboravlja jednu »sitnicu« s kojom se, primjerice, ne opterećuju ni Švedska, ni Engleska, ni Danska, ni Njemačka, a niti bilo koja druga država s već odavno stasalom demokracijom. Hrvatsko je društvo ispolitizirano do takvih razmjera da su predstavnici nevladinih, cehovskih i umjetničkih udruga gorljiviji zastupnici partija i ideologija od partitokrata u Saboru ili Vladi.

Delegatskim se sustavom, masovnošću i potpunom nekompetentnošću Vijeće pretvorilo u glavnog kočničara preobrazbe HRT-a iz državnog u javni medij. Upravo zato što se javna televizija može ostvariti jedino bez utjecaja politike i uz dominaciju profesionalnih novinarskih principa, zato što će Vijeće HRT-a dobiti još veće ovlasti, pa će, tako, odobravati Statut HRT-a, godišnji financijski i programski plan, u njemu trebaju sjediti nezavisni i nestranački uglednici odlično verzirani za medije.

OESS preporuča, kao bolje ili barem poželjnije rješenje, umjesto Upravnog vijeća imati samo ravnatelja. Zašto? Zato što bi to pojednostavilo svakodnevno odlučivanje i upravljanje.

Želimo li doista u Europu, uz prerađen i poboljšan Zakon o HRT-u, treba mijenjati i Zakon o telekomunikacijama, koji određuje način izbora i rada Vijeća za radio i televiziju. Zašto je ono bitno? Zato što dodjeljuje ili opoziva dozvole za emitiranje radijskog i televizijskog programa. Sad vrijedeći Zakon o telekomunikacijama Vijeću za radio i televiziju ne dopušta da kontrolira ostvaruju li se oni programi na temelju kojih je izdana dozvola za emitiranje. Tu zadaću danas obavlja - samo na papiru, naravno - nadzornik za telekomunikacije.

Članove Vijeća za telekomunikacije imenuje Sabor na prijedlog Vlade a vijećnici se mogu razriješiti, ponovno, dakako, na inicijativu političara, u bilo koje vrijeme i zbog nedokučivih razloga. Što, kaže OESS, treba mijenjati iz korijena. I Vijeće za telekomunikacije treba biti neovisno, pluralističko, ali i stručno tijelo čije članove nije moguće smijeniti po logici: »Bilo kad i bilo zbog čega«. Takvom neovisnom Vijeću za telekomunikacije trebalo bi povjeriti pravo nadzora nad HRT-om.

Da se sve to promijeni i uskladi, a pogotovo u praksi zaživi, potrebna su ne dva ili tri nego najmanje šest mjeseci. Ako, naravno, Vlada i Sabor ponovno ne uđu u još jedan eksperiment koji će nas, kao i mnogi drugi dosad, svjetlosnim godinama udaljiti od standarda koje zahtjeva Europska unija.

Branko Vukšić