Na medijske tvrdnje da je država glavni poslodavac njegova privatnog poduzeća, predsjednik Sabora Zlatko Tomčić odgovorio je škrto i ignorantski. Informaciju je pripisao početku, kako je rekao, »neke čudne predizborne kampanje«. Možda je pojavljivanje podataka o njegovom biznisu zaista povezano s predizbornim repozicioniranjem, ali to ne znači da izneseno nije točno, pa bi se od šefa parlamenta očekivao ipak ozbiljniji odgovor.

Dakle, Tomčić nije demantirao tvrdnju da poduzeće – u kojem je on najveći, 22-postotni vlasnik – gro poslova dobiva na državnim jaslama. Tako je bilo i u vrijeme HDZ-a, danas to vrijedi još više. Može se reći da mu se firma specijalizirala za poslovanje s državom. Najviše se radilo za ministarstva obnove i graditeljstva, pravosuđa, prosvjete i sporta. Tomčić nije demantirao ni tvrdnju da je s gradom Zagrebom u posljednje tri godine sklopio poslove vrijedne oko 670 tisuća kuna, redovito po pozivu, dakle bez javnog natječaja. Prema novinskom izračunu, poduzeće mu je u tri godine – od kojih je on najveći dio bio na čelu državnog Sabora – ostvarilo dobit od pola milijuna eura.

Umjesto bilo kakvog ozbiljnog objašnjenja i uvjerljivog demantija, Tomčić je javnosti ponudio tvrdnju da mu je savjest mirna i čista te bi on, reče, baš volio da »netko nadležan pokrene istragu i da se vidi ima li tu nezakonitog, nemoralnog i nesavjesnog«. Šef je hrvatskog parlamenta nesporno suvlasnik privatne firme. Sigurno je također da, poslujući s državom, pravi sjajan biznis. Osim toga, činjenica je da aktualna vlast, koja je došla na čelo Hrvatske s proklamacijom o poštenju, već tri godine izbjegava donijeti zakon o sukobu interesa, kojim bi se jasno onemogućile i sankcionirale ovakve sporne situacije. Koje su zapravo dubiozne i prema postojećem zakonu, ali njega se ionako nitko ne drži.

Tomčić sigurno nije jedini političar koji se zbog privatnih poslova našao u kompromitirajućoj poziciji. U Račanovoj vladi bilo je i još ima takvih primjera. Za neke je njene članove teško razlučiti dokle su ministri a odakle privatni poduzetnici. Možda zato jer ni premijer ne uspijeva praviti razliku između javnog i državnog, pa svoje prijatelje dariva državnim garancijama, a svoje žene zapošljava po državnim ustanovama i ministarstvima. Politika beskrupulozno koristi rupe, nejasnoće i manjkavosti zakona, kao i nepostojanje čvrstog moralnog kodeksa u hrvatskom društvu. Tuđmanov sindrom tretiranja države kao feuda drži se kano klisurina. Formula po kojoj između vlasti i vlasništva nad državom postoji znak jednakosti, još funkcionira. HDZ-ovo »imamo Hrvatsku«, prakticirano kao pravo raspolaganja državnom imovinom i bogatstvima, dade se osjetiti i u aktualnim nadmetanjima između vladajućih stranaka oko toga tko će šefovati fondom za privatizaciju i drugim državnim lenima i kasama.

Izbjegavanje politike da u ovoj stvari postavi čvrstu, svuda u zapadnim zemljama uobičajenu, normu, sve govori. Umjesto toga, nakon desetljeća Tuđmanove vlasti navodno je utvrđeno kako je pljačka, privatizacijska ali i svaka druga, provedena uglavnom po zakonu. Baršunasto plindranje države – koje, sudeći po svemu, upražnjava aktualna vladajuća ekipa, ili barem jedan njen, ne beznačajan, dio – također navodno nije protuzakonito. Ali zakoni, koje politička klasa kroji tako da u njih može uklopiti i svoje biznis-interese, sigurno su u debelom raskoraku s moralom i pravdom.