ZAGREB, 20. listopada - Da će pravosuđe, unatoč europskom uvjetovanju, još nekoliko godina biti središnje sporno pitanje unutarnjeg ustroja Hrvatske, pokazao je i nedavni istup Ivice Crnića. Predsjednik Vrhovnog suda iskoristio je seminarsku tribinu Hrvatskog helsinškog odbora da bi oštro zamjerio izvršnoj i zakonodavnoj vlasti što nisu ispunile svoj dio obveza u procesu pravosudne reforme. Crnić je tim istupom dao na znanje da sve unutarnje probleme sudova ne želi kriti, ali da nije spreman prihvatiti ocjenu da su za stanje u sudnicama krivi isključivo hrvatski suci.

Ministrica Ingrid Antičević Marinović je rat za novac neki dan nazvala »vrlo uspješnim pregovaračkim poslovima« i dodala: »Na sastanku u Vili Prekrižje smo predstavnicima Ministarstva financija pokazali i dokazali opravdanost za svaku od 2,711 milijardi kuna, koliki je naš zahtjev«. U izjavi za Vjesnik ministrica je vrlo precizno naznačila da se povećanje u odnosu na ovogodišnjih 1,873 milijardi tiče i novog zapošljavanja i zakonskih promjena koje traže povećan angažman pravosudnih djelatnika, otvaranja novih sudova (županijskih i trgovačkih posebno), te kapitalnih ulaganja u obnovu i gradnju novih sudskih zgrada.

Otkud priča o novcu na početku priče o reformi pravosuđa? Ministrica Antičević Marinović to tumači kao posljedicu dugogodišnjeg zanemarivanja sudova u tehničkom, građevinskom i dijelu nužne opreme. Od razdjela u proračunu ona traži 1,4 milijarde kuna, a povećanje te stavke za 400 milijuna objašnjava novim zapošljavanjem, a ne povećanjem plaća. »Iako bi suci na povećanje imali pravo, jer su jedini zaposlenici koji ne dobivaju dodatak na godine staža, zasad u to nećemo dirati«, tumači ministrica.

Zasad se to pitanje ne otvara, ali sve je veći problem i financiranje sve većeg broja zakonskih projekata za čiju je izradu mjerodavno baš Ministarstvo pravosuđa. A kad je već o tome riječ, na početku pravosudne reforme spominjalo se oko 40 najhitnijih zakonskih izmjena ili pisanja novih zakona. Tome treba dodati i stotinjak novelacijskih intervencija na tragu obveze usklađivanja nacionalnih s europskim zakonskim standardima. Plus gotovo svakodnevna potreba da se u tkivo nacionalnih paragrafa intervenira po logici čistoga pragmatizma.

Veliki zahvati u građanskoj oblasti (napisan je prijedlog izmjena i dopuna zakona o parničnom postupku) zasad su prošli bez vanjskih refleksija. Zakon čeka ulazak u saborski dnevni red. Zakoni o kaznenom materijalnom i procesnom pravu su u različitim proceduralnim fazama, a već su izazvali različite komentare. Golem set drugih propisa nije gotov, jer Vladini potencijali ne mogu progutati toliku količinu materijala.

Mnogo vremena potrošenog na pogranično sporenje sa Slovenijom i rasprava u povodu Bobetkove optužnice zaustavili su i inače trom saborski stroj. Zato mnogi reformski zakoni - koji izravno utječu na pravosudnu reformu - sadašnjim tempom rada ne mogu biti razmotreni i prihvaćeni ni do proljeća. Ma koliko se Hrvatsku pritiskalo zbog kašnjenja u reformi, premijer Račan, koji je krajem ljeta na sebe preuzeo odgovornost za rezultate tih promjena, reformu nije spomenuo barem dva mjeseca.

Pokazalo se, zapravo, da su svi u pravu kad komentiraju stanje, ali da su svi u krivu kad pokušaju objasniti što su sami napravili. I za sva tri dijela vlasti trenutna je situacija u Hrvatskoj - isprika.

Za kašnjenje i nerijetko loš sadržaj zakona teško je teretiti Vladu, jer nije do nje potpisivanje izglasane verzije. Sabor prigovara Vladi što mnoge tekstove šalje u zadnji tren, a povremeno se događa da je važniji onaj propis koji još nije napisan od onoga o kojem se odlučuje. Sudstvo nije krivo što mora preko noći sve te reformirane propise proučiti i primijeniti pod pritiskom devet posto povećanog priljeva spisa svake godine.