Ma koliko god ne bih htio povjerovati tvrdnji Željka Rogošića da je Ika Šarić iznimka a Slavko Lozina pravilo hrvatskoga sudstva, još jedna dobro pripremljena, svrhovita i aktualna »Latinica«, ali i neka vlastita iskustva ozbiljno su poljuljali optimizam da će pravda ipak pohoditi i nas, Hrvate. Vjeru da u hrvatskim sudnicama pravdu dijele uglavnom časni, moralni i etični ljudi srušilo je nekoliko gostiju Denisa Latina. Čime? Ili žmirenjem na oba oka ili nevjerojatnim nepoznavanjem pojmova, događaja, ljudi i stanja u državi u kojoj živimo.

I dok Marin Mrčela tvrdi da sudac, dakle svaki sudac bez iznimke, mora paziti kako se ponaša i izvan sudnice, Vladimir Gredelj - prvi među jednakima (sucima) - ne vidi ništa čudnog, a kamoli problematičnog ili možda nedostojnog da sudac koji bi trebao pravdi privesti »slučaj Lora« cupka na jednom koncertu, diže u zrak ruke, pjeva te se, kako su zabilježili mediji, penje na stolac?!

Ma, molim vas lijepo, tko svoje veselje na javnom mjestu iskazuje penjanjem na stolac? Loše odgojeni ljudi. Gredelja ta činjenica ne zabrinjava. Ne zabrinjava ga ni činjenica da je Lozina, postavši sucem, samo zamrznuo svoje članstvo u HDZ-u i da u sudnici - koja je pojedinih dana bila nalik ulici - primjerice, čestita nogometnoj reprezentaciji na pobjedi?! Ako je sudac Gredelj toliko neupućen ili ideološki zaslijepljen da ne razlikuje suštinu »Kralja Leara« na Brijunima od Thompsonova koncerta na Poljudu, kako mi, obični smrtnici, uopće možemo vjerovati u njegove vrijednosne sudove? Da ponovim, Šerbedžijin »Kralj Lear« ili »Medeja« s Mirom Furlan u glavnoj ulozi imaju politički kontekst ali je bit - umjetnost.

Kod Thompsona je obrnuto. Suština je politička, a kontekst glazbeni. Jer, Thompson se razlikuje od, primjerice, svojih ekstremnih uzora po tome što politički program pjeva umjesto da ga govori.

Dok Gredelj relativizira i slijepcima vidljivu Lozininu nekompetentnost te nedolično ponašanje, Josip Jović optužuje kolege novinare da blate Lozinu po zadatku. Kakvom? Onom koji im je dala vlast. Jer, sugerira Jović - a da ne puhne prašinu sa svojih služenja raznim vlastima i ideologijama - sprega onih koji izvještavaju o »slučaju Lora« i trenutačnih političkih moćnika očita je. Čitava ta atmosfera, tvrdi kolumnist Slobodne Dalmacije, zaudara na staljinizam, ali ne zna ni koliko je optuženih te koliko se njih do danas - nakon još jedne kao katedrala velike Lozinine podvale - vratilo u pritvor. Vjeruje li Jović u ono što govori? Vjerujem da vjeruje. Jer, misli - na temelju vlastitoga iskustva - da je nemoguće u medijima pisati ili govoriti bez patronatstva.Sasvim je drukčijem oruđem baratao kolega mu po profesiji Željko Rogošić. Gotovo svaku tvrdnju potkrijepio je argumentom i pokušao poznavanjem merituma uvjeriti javnost da se u sudstvu pliva vješto i dobro poput njegova prezimenjaka Veljka.