Jedan podatak iz biografije suca splitskoga Županijskog suda Slavka Lozine javnosti je cijelo vrijeme nepoznat: on je, naime, prije točno 19 godina na Općinskom sudu u Vrgorcu osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu u trajanju od godinu i pol dana! Lozinu, koji je nešto prije pokretanja sudskog postupka protiv njega, napustio mjesto suca vrgoračkog Prekršajnog suca i zaposlio se kao sekretar u poduzeću "Novogradnja" iz Zagvozda, sudu je prijavio tadašnji zamjenik Općinskog državnog odvjetništva u Metkoviću Zlatko Vranješ, i to za kazneno djelo iz članka 222. stavka 1. Kaznenog zakona SR Hrvatske. Sudio ga je tadašnji predsjednik Suda u Vrgorcu Bariša Gašpar, nakon što je predmet odbio sudac Radoslav Roso — inače Lozinin kolega iz studentskih dana.

Slučaj je prilično jasan: splitskog suca Odvjetništvo je prijavilo nakon što je u postupku tužbe stanovitog Vladimira Jukića protiv Croatia osiguranja pred sudom u Makarskoj sam Jukić dao izjavu u kojoj priznaje da je lažno podnio prijavu protiv svog sumještanina Ante Šimunovića, jer je u dogovoru s vrgoračkim prekršajnim sucem Lozinom izmislio sudar na temelju kojeg bi mu Croatia osiguranje trebalo isplatiti odštetu.

Lozina i Jukić, prema priznanju potonjeg, dogovorili su se za mjesto na kojem se navodno dogodila nesreća, te ga smjestili na područje koje je bilo pod Lozininom nadležnošću. Ovaj je sudac, zatim, protiv Šimunovića protuzakonito donio rješenje o prekršaju, jer u cijelom spisu nema ni izjave ni saslušanja okrivljenika, a nakon što je Jukić pred sudom priznao krivnju uslijedila je kaznena prijava protiv samog Lozine. Sam Šimunović, kojeg je Lozina ni krivog ni dužnog prijavio, očito im je poslužio tek kao statist, budući da im je za naplatu odštete trebalo samo ime. Da Croatia osiguranje nije otezalo s njezinom isplatom, nakon čega je tvrtku tužio Vladimir Jukić, slučaj prijevare vjerojatno nikada ne bi isplivao na svjetlo dana. Ipak, Jukićevo priznanje, dano 2. veljače 1983. godine, i danas se nalazi u arhivu makarskog suda, u predmetu koji nosi broj 358/82-7.

Svi ovi podaci o Lozininoj burnoj prošlosti Slobodnoj Dalmaciji su, nakon dugotrajne istrage, potvrđeni iz nekoliko izvora. Samog slučaja i danas se sjećaju brojni stariji Vrgorčani, budući da se nikad prije toga nije dogodilo da jedan sudac — pa makar i prekršajni — bude zbog nečega suđen. I kraćom šetnjom ovim gradićem novinari su uspjeli doći do nekoliko mještana koje pamćenje vrlo dobro služi, no koji su željeli ostati anonimni.

— Da sjećam se slučaja Lozina, postojao je, no detalje vam ipak ne mogu reći, kazat će Gašpar, upućujući nas na predsjednika Općinskog suda u Vrgorcu. A danas je to upravo Radoslav Roso, Lozinin prijatelj iz studentskih dana.

On, pak, o ničemu vezanom za ovaj slučaj nije želio govoriti. U dva tjedna, koliko se odvijala njegova komunikacija s potpisnikom ovog teksta, došao je do prilično osebujne teorije: da novinari nemaju pravo na apsolutno nikakav podatak iz sudskog arhiva.

Roso, dakle, nije želio odgovoriti na pitanja je li pred njegovim sudom protiv Lozine vođen postupak, o kojem kaznenom djelu se radilo te kakva presuda je izrečena, a samu presudu — unatoč činjenici da se radi o javnom dokumentu — ne želi ni potražiti u arhivu, a kamoli dati na uvid javnosti. Umjesto tog posla, koji bi po slobodnoj procjeni potrajao 15-ak minuta, Roso se bacio na proučavanje i tumačenje Poslovika suda, a ni nekoliko dana nakon zamolbe nije bio u stanju odgovoriti smije li uopće bilo kakve podatke odati (!).