Glavna haška tužiteljica Carla del Ponte baš je u Zagrebu lijepo dočekana – vicepremijer, kao glavni operativac za suradnju s Haškim sudom ignorantski je otputovao u Egipat, pretpostavljajući energetiku temama od kojih zavisi međunarodni položaj Hrvatske. Pred kućom haškog optuženika Janka Bobetka organiziraju se straže, generalovi ratni prijetelji prijete da će se oružjem oduprijeti zakonskom postupku uručenja optužnice, u tom se krugu muvaju i oni koji bi i sami trebali biti predmetom interesa Haškog suda, zbog svoje uloge u svojedobnom aranžiranju sabirnih centara, točnije logora, za hrvatske građane nepodobne etničke pripadnosti. Na koncu, kao svojevrsna dobrodošlica gospođi Del Ponte u hrvatskim se medijima može pročitati da je riječ o balkanskoj krvnici, koja je »prerezala grkljan balkanskim demokracijama«.

Ta je tvrdnja samo drastičan izraz dosta raširenog stava, kojega jako ljube i u Račanovoj vladi, da haške optužnice i ukupni tužiteljičin angažman djeluju destabilizirajuće po cijelu regiju. Navodno ljuljaju reformske vlasti, mobiliziraju desnicu i uzrujanoj naciji onemogućavaju demokratsku tranziciju. Slična se teza u intelektualnim krugovima u Hrvatskoj mogla čuti za ratnih godina, pogotovo neposredno nakon Oluje, kada se potiho priznavalo da odnos prema Srbima možda nije bez mane, ali je nužan radi mira i stabilizacije zemlje. S pogledom na, navodno, dragovoljni egzodus iz Krajine, tumačilo se da Hrvatska jednostavno ne može postati demokratska zemlja dok Srbi ne odu. Jer međunacionalna uspaljenost zemlju stalno vraća u stanje iracionalne etničke ostrašćenosti i ne dozvoljava demokratsku tranziciju. Krajnja je konsekvenca tog stava da se samo homogene zemlje, bez velikih nacionalnih i vjerskih razlika, mogu razvijati u demokracije.

Pokazalo se da teza ipak nije izdržala praktičnu provjeru. Jer nedemokratske snage uvijek nađu one koji će im odigrati ulogu Srba, odnosno remetilačkog faktora. Jer postojanje manjina nije problem ako društvo demokratski funkcionira, ako ih je većina sposobna prihvatiti. Isto je tako i s haškim potresima. Ako društvo ne može izdržati suočenje s činjenicama, onda je njegov demokratski ustroj samo privid, obmana, kulisa bez stvarnog sadržaja. Demokracija koja ne može podnijeti otvaranje traumatičnih tema, manjkava je i nikakva. Narodna se mudrost izruguje onoj stvari kojoj, kako kažu, svaka dlaka smeta. Jednako je nemoćna i »demokracija« koja ne podnosi pluralizam i ne umije rješavati društvene konflikte. Ljutim, isključivim, militantnim nacionalizmom impregnirane zajednice ne mogu se smatrati demokratskim. Ako srpsko, bosansko ili hrvatsko društvo nije odbacilo nacionalističku matricu, onda u njima nije ni došlo do demokratskih promjena. Zar je demokratskom oblikovanju Njemačke smetalo suočavanje s nacističkim zločinima, ili je upravo proces denacifikacije Njemačku doveo do toga da je danas jedna od perjanica demokracije.

Nikako ne stoji da su Carla del Ponte i Haški sud priklali demokraciju na Balkanu. Neugodni haški zahtjevi prisiljavaju balkanska društva, uključujući i hrvatsko, da se odrede prema pitanju je li im stvarno do demokratske tranzicije. Demokraciju svakako nije moguće graditi na zaboravu i zataškavanju zločina i tretiranju prerezanih ljudskih grkljana kao neizbježne, kolateralne štete u svetom obrambenom ratu.