Carla del Ponte kojoj u Beogradu iz milja tepaju "pola baba, pola deda" trese stare slave djedovinu. Izručenje glavnog ideatora akcije Medački džep generala Janka koji kasni na Haaški sud simbolička je klopka za hrvatsku vlast, ali i javnost. Desničarsko generaliziranje omogućilo je Bobetku da stane u red onih ultimativnih kategorija kao što su Tuđman i HDZ kada se govorilo da će Hrvatska nestati odu li s vlasti, jer se znak jednakosti sada stavlja između nje i Bobetka. Klanske braniteljske grupe prave živi zid oko ovog oboljelog simbola jer bude li se sudilo Bobetku - sudit će se Domovinskom ratu i Hrvatskoj.

Da bi postala istinom, laž mora biti obostrano prihvatljiva. Ali tako atraktivnu laž Vladini pravni stručnjaci dosada nisu bili u stanju sastaviti iz postojeće dokumentacije. Još jedino policija može spasiti Bobetka uspije li pronaći one koji su u toj viteškoj akciji primirja ženama rezali šake, a muškarcima palili glave. Račanu se napokon osvećuje njegova fundamentalna politička tehnologija: guranje problema pod tepih i odgađanje donošenja odluka.

Držeći se svog olinjalog lukavstva, on nastoji rješenje ovog problema opet prebaciti na druge: Žalbeno vijeće Haaškog suda i birače. Što bi Račan mogao ponuditi u predizbornoj kampanji? Sublimacijsko koketiranje s desnicom i amnestiranje njezina kriminala? Za to će teško naći toliko iskrivljeno biračko tijelo. Tragično je kako političari kojima je zadatak da narod čine zrelijim iskorištavaju Bobetka da bi ostali na vlasti ili da bi na nju skočili, odnosno da bi se opet pelivanili većim Hrvatima nego što se to misli o njima. Kada se kretalo u Oluju, EU je preporučio da je za Hrvatsku bolji eurounijski pakt nego balkanski rat. Hrvatska se svjesno oglušila na te savjete i dugo vremena provela pod političkim sankcijama EU-a. Sada se sve to ponavlja. Europska unija šalje iste ili/ili signale. Ako je državna strategija dokazati da je Račanov i Tomčev SDP barem podjednako hrvatokratičan kao i Sanaderov i Šeksov HDZ, onda se ne treba libiti sankcija koje bi Hrvatsku zadržavale na putu u gorki EU. Nije li slađe živjeti u začaranom krugu hrvatovanja nego krenuti na put bez nacionalističkog povratka?

Ako je Oluja i imala motive za legitimiranje pred poviješću, sadašnje psihojuridičko sukobljavanje s međunarodnom zajednicom je već banalno kontraproduktivno. Ne samo za Hrvatsku nego i za same stranke. Europski saveznici Račana bili su i Tony Blair i Gerhard Schröder. Hoće li mu oni uskratiti ili povećati pomoć ako se odluči za izigravanje međunarodnih pravnih obveza Hrvatske?

Oporbeni stranački trik-lideri koji o sankcijama Račanovoj Vladi misle kao o svom političkom uspjehu i u obrani od "eurounitarista" zovu u pomoć SAD u gorkoj su zabludi. Britanci, koji su najglasniji u "hašizaciji" Hrvatske, vode igru u ime Amerike kojoj Hrvatska treba postati uzorom debalkanizacije u regiji. Iako Hrvatska nije Turska - njezina klijent-država za vojno-logističku potporu ratovima na Bliskom istoku i središnjoj Aziji, predzidarima kršćanstva teško je shvatiti da su Amerikancima i Britancima važniji bivši muslimanski protuzapadnjaci.

Sila nije u pravu, ali se može obiti o glavu. Promašaj je hrvatske politike prema Haagu u pretjeranoj potrebi za tim taktičkim doziranjem definitivnog raskusurivanja, što se najprije činilo s otezanjem isporučivanja tražene dokumentacije, a sada osumnjičenika. S Haagom se trebalo odigrati tako da se sve preostale optužnice jednom zauvijek stave na uvid kako bi se Hrvatska uhvatila u koštac s pravim integracijskim teškoćama. EU je nominirao Rumunjsku i Bugarsku za punopravno članstvo za 2007. Ministarski vic prošlih godina bio je - "Hrvatska u EU već 2006.!". Do tada ni speedy Gotovina neće u Haag.