Pojam moralne odgovornosti kao kategorija duboko uvriježena u svijesti političara, javnih službenika i — što se podrazumijeva — sudaca, u Hrvatskoj, ako ćemo iskreno, nikada nije ni zaživio. Kad su se početkom devedesetih za to stvorile kakve-takve pretpostavke, brutalno ih je ugušila moralom potpuno deficitarna HDZ-ova vlast; deset godina kasnije, jednako brutalno, zanos građana za promjenama u startu su pregazili kompromiserstvu skloni posthadezeovci. Puka politička pragma, pokazalo se, i jednima i drugima daleko je milija i od principa i od pretvaranja isfrustrirane zemljice u modernu državu, gdje bi se odgovornost — pa makar i nakon par godina napornog treniranja — iz endemske pretvorila u posve uobičajenu kategoriju.

Slučaj pijanog Milana Bandića, koji je pod medijskim pritiskom bio prisiljen iz gradonačelničke skočiti u nešto tvrđu dogradonačelničku fotelju, više je — pokazat će se kasnije — bio iznimka nego pravilo. Bezbroj skandala koji bi u uljuđenoj demokraciji završili promptnom ostavkom u nas se poltizira do nebesa, izmišljaju se kojekakvi "staljinistički" linčevi, kako bi se stvarne, provjerene i kompromitirajuće činjenice potisnule u drugi red, a u prvi istaknula politička pripadnost i, dakako, navodni revanšizam.

Pravosuđe je ovdje svakako prvak: brutalne HDZ-ove čistke početkom devedesetih u posljednje su dvije godine pod krinkom "nemiješanja u pravosuđe" do kraja zacementirane, u paničnom strahu od optužbi za revanšizam vlast se nije dirala u dobro utvrđeno osinje gnijezdo. Novoustoličenoj ministrici pravosuđa, osobi na trenutačno najdelikatnijem položaju u zemlji, u godinu dana izredalo se valjda stotinu gotovo nezamislivih skandala, dok ona još uvijek znatnu pažnju posvećuje osobnom glamuru; koliko god ovo tužno zvučalo, činjenica je da upravo ovako većina građana doživljava Račanove "korjenite promjene", obećane u deliriju post-trećesiječanjske pobjede.

Slučaj splitskog suca Slavka Lozine, dakle, svakako nije jedini, no jest medijski najeksploatiraniji — čovjek je s mjesta pravnika hotelskog poduzeća u hipu napredovao do Županijskog suda, nošen valom otkaza uglednim splitskim sucima i potporom političkih mentora iz svoje stranke. HDZ-a, dakako. Savršeno je odgovarao tadašnjim kriterijima u splitskom sudstvu (da, Hrvat je; da, zna vezati kravatu), a i današnjim nepostojećim kriterijima kompromiserske "ljevice" sažetim u dvije riječi: ne dirati! Prisustvovanje estradno-političkom skupu, gdje su se okupili valjda svi koji su svojedobno palili svijeće za optuženike kojima sudi — najmanji je gaf, no što je sa sumnjivim postupanjem sa sudskim spisom, što je sa skandaloznim puštanjem na slobodu optuženika (nakon kojeg su dvojica još u bijegu)? Što je, na kraju, s lažiranjem prometne nesreće u sudačkoj prošlosti, za koje je rehabilitiran formalno — ali moralno svakako nije? Hoće li, doista, najčasniju dužnost na svijetu i dalje obavljati čovjek s masnom mrljom sudjelovanja (i to kao sudac!) u izmišljanju sudara radi sitne prijevare osiguravajućeg društva?