NESHVATLJIVA ODLUKA HAŠKOG TUŽITELJSTVA - ODUSTAJE SE OD DOKAZIVANJA GENOCIDA NAD BOSANSKIM HRVATIMA

Ona je to, u nedavnom intervjuu inozemnim novinama, i potvrdila. Na izravno novinarsko pitanje »zašto je odustala od optužnice za genocid nad bosanskim Hrvatima«, odgovorila je ovako: »Suci nam jednostavno nisu dali vremena da podastremo dokaze kojima raspolažemo. Da bismo dokazali da se planirao genocid nad bosanskim Hrvatima, trebali smo istražiti sve općine u kojima su se pokolji dogodili, no suci su od nas tražili da izaberemo manji broj njih kako bismo dobili na vremenu tijekom suđenja. Naposljetku, kako je zbroj tih zločina bio dokaz za genocid, više nismo bili kadri da to dokažemo.«

Glasnogovornica Haškoga suda Florance Hartmann jučer nam je pojasnila da je sudsko vijeće od tužiteljstva zatražilo da skrati hrvatski i bosanski dio optužnice protiv Miloševića, te da je do sada skraćen samo hrvatski dio. »Vijeće je zatražilo da, zbog nedostatka vremena, zločine dokazujemo na primjerima, a ne u svim općinama u kojima su se zločini dogodili«, objasnila nam je jučer Hartmann. I tako se dogodila politički iznimno osjetljiva činjenica da će haško tužiteljstvo vjerojatno odustati od toga da dokazuje kako je Milošević kanio provesti genocid i nad Hrvatima u BiH, prije svega onima u bosanskoj Posavini. To, međutim, Florence Hartmann ne želi potvrditi. Na naše pitanje hoće li tužiteljstvo uzeti u obzir uglavnom općine s bošnjačkom većinom, odgovara: »To ste vi rekli. Stvar je složenija nego što se na prvi pogled čini. U različitim općinama dogodile su se različite vrste zločina, i tužiteljstvo treba iznova razmotriti koje će općine izabrati kako bi dokazalo Miloševićevu krivicu«.

Kako bilo, reakcije stižu. Predsjednik zajednice Posavljaka u Zagrebu Mate Gogić, primjerice, smatra kako bi odustajanje od suđenja za genocid nad bosanskim Hrvatima bio »stravičan, neprincipijelan i nedosljedan čin, kojim bi Haški sud izgubio ugled i autentičnost«. Gogić, naime, ne dvoji: »Ideju Velike Srbije, koja seže u 1848. godinu, trebao je ostvariti Slobodan Milošević, te uspostaviti zapadnu granicu na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. Zato bosanska Posavina i jest napadnuta. Zločin nad Hrvatima u bosanskoj Posavini dogodio se, i treba biti kažnjen. A glavni krivac za taj zločin upravo je u Haagu«.

Gogić je komentirao i opravdanje za skraćenje suđenja Miloševiću: nedostatak vremena. »U dijeljenju pravde za zločin, nedostatak vremena je neozbiljan i smiješan razlog, jer je genocid evidentno počinjen«. Koliki su njegovi razmjeri lako je vidjeti već ako se provezete cestom od Bosanskog Broda (danas se zove »Srpski Brod«), preko Dervente do Doboja. Dobar dio tih šezdesetak kilometara puta načičkan je razorenim kućama: očito je riječ o sustavnom i namjernom razaranju.

»Istjerani smo 1992. Dio kuća spaljen je već tada, a sve su opljačkane. Međutim, mnoge nisu odmah porušene. Tek kad je postalo jasno da bi se ljudi mogli početi vraćati, negdje od Daytonskoga sporazuma 1995., počelo je sustavno rušenje, kuću po kuću. Republika Srpska čak je kupovala betonsko željezo kako bi stimulirala ljude da ruše naše kuće, iz njih vade ugrađeno željezo i prodaju ga – a sve zato da se zacementira počinjeni genocid«, kaže Gogić, koji podsjeća da se isto dogodilo i posavskim Bošnjacima, s kojima su Hrvati u Posavini oduvijek živjeli u slozi.

Razmjere protjerivanja i razaranja dokumentirao je još jedan protjerani Posavljak, Maro Babić, koji danas radi u Leksikografskom zavodu u Zagrebu. U svojoj knjizi »Owen-Stoltenbergovo i međunarodno diplomatsko legaliziranje sprske okupacije i zločina u bosanskoj Posavini«, koju je objavio još 1994., Babić podsjeća da su od veljače do svibnja 1992. nad posavskim Hrvatima i Bošnjacima u sljedećim mjestima počinjeni masakri: Odžak, Donja Vrela, Bosanski Šamac, Vidovice, Kopanice, Jenjić, Brčko, Laništa, Donji Vukšić, Ulice, Marković Polje, Foča, Kolibe, Modriča, Brka, Rahić i Zovik.

Počinjen je i urbicid: razorena su naselja – najpoznatije je potpuno razaranje Vidovica – »veći broj crkava«, među kojima i franjevački samostan na Plehanu, župni uredi i arhivi, groblja, škole, etnografsko blago, seoska arhitektura, posavska prošteništa... U devet općina bosanske Posavine razoreno je stotinjak naselja nastanjenih Hrvatima. Svi su protjerani! Prije rata u Posavini je živjelo više od 35 posto Hrvata, nakon protjerivanja 1992. nije možda ostao doslovno nijedan. Bošnjaka je bilo 29 posto – dogodilo im se isto. U nekoliko mjeseci 1992., dakle, s područja bosanske Posavine protjerane su dvije trećine stanovništva. Nekoliko godina kasnije, na njihovo postojanje u Posavini na svakom su koraku podsjećale još samo sablasne ruševine. A i danas jedva da je drukčije.