Oni naivniji među nama mislili su kako je general Ante Gotovina tisućama kilometara daleko od Hrvatske, negdje u tajnovitim provincijama daleke Australije, Kanade ili neke od zemalja Južne Amerike. Upravo zbog bježanja Ante Gotovine, neki su Mirka Norca uvjetno proglasili hrvatskim herojem, jer je Norac, za razliku od Gotovine, odlučio poštovati zakone države za koju se borio i predao se policiji.

Oni naivniji među nama pomislili su kako glavna tužiteljica Haaškog suda Carla del Ponte pretjerano "gnjavi" zahtijevajući da Hrvatska i Gotovinu izruči Haaškom sudu. To znači kako glavna tužiteljica ima informacije da je Gotovina u Hrvatskoj i da je dostupan hrvatskoj policiji, a dva dana poslije jedne su dnevne novine dosta nemušto plasirale vijest da je iz visokih diplomatskih izvora stigla informacija o tome da je Carla del Ponte Račanu kazala kako zna da je Gotovina u Hercegovini i Hrvatskoj.

I konačno, Stipe Mesić, predsjednik RH, u nedjelju je ustvrdio kako vjeruje da je Gotovina u Hrvatskoj. Kažimo odmah kako je malo vjerojatno da bi predsjednik države takvu izjavu dao tek onako, usput, bez posjedovanja nekih provjerenih informacija na koje se nije mogao pozvati u javnosti, ali koje su svakako vjerodostojne.

Već nekoliko mjeseci iz obavještajnih, kao i onih dobro obaviještenih krugova, stižu informacije kako Ante Gotovina nesmetano putuje na relaciji Hercegovina—Pakoštane—Zagreb, ali teško je bilo povjerovati kako hrvatska policija i izvršna vlast ne poduzimaju ništa iako imaju takve informacije. Razlog za takvo razmišljanje je bio sasvim logičan: ako za nazočnost Gotovine u Hrvatskoj znaju domaće obavještajne službe, onda to svakako znaju i strane obavještajne službe koje bi se potrudile haaškom tužiteljstvu dostaviti takvu "pikantnu" zanimljivost. Ta je logika govorila da bi Račanu i ostaloj ekipi s Markova trga bilo jasno kako prisutnost Gotovine u Hrvatskoj i Hercegovini ne mogu tajiti Haagu.

Ako je Gotovina doista u Hrvatskoj, onda bi jedan od razloga zbog kojih ga aktualna vlast nije željela uhapsiti i izručiti Haagu bio, kao i u slučaju generala Janka Bobetka, strah od desnih političkih nemira i prosvjeda. U tom strahu koalicijska vlast vlada već tri godine i taj će je "smrtni" strah dovesti u krajnje nezgodnu situaciju nakon što se Žalbeno vijeće očituje u slučaju optužnice protiv Janka Bobetka. A ako je istina da je Gotovina u Hrvatskoj i da Vlada Ivice Račana to zna, a ne poduzima ništa, to ne bi značilo ništa drugo nego da ta Vlada ne provodi hrvatske zakone.

Uostalom, za Račanovu Vladu bi bilo uistinu najnezgodnije, kako je to već zamijetio jedan od novinskih analitičara, da se Gotovina preda hrvatskim vlastima. Ako bi htjela biti vjerodostojna, Vlada bi trebala pokrenuti jednaki pravni spor pred Haaškim sudom za Gotovinu kao i za Bobetka, kao što bi to trebala napraviti i za generala Rahima Ademija. Fatalno bi bilo samo to što se u slučaju Gotovine i Ademija ne bi mogla pozvati na članak 59. Zakona o suradnji s Haaškim sudom, a koji govori o zdravstvenoj nesposobnosti optuženog da otputuje u Haag.

Strah od prosvjeda političke desnice, pogotovo od ekstremne desnice koja stalno prijeti oružanom pobunom, velikim je dijelom paralizirao političku djelotvornost Vlade Ivice Račana. Pitanje je samo ima li ta vlast snage da iziđe iz toga grča ili će se i dalje "spasonosno" pozivati na osobna prijateljstva generala Bobetka s kineskim ministrom obrane.