S prve crte političkoga bojišta povukao se Josip Manolić, jedan od utemeljitelja hrvatskoga višestranačja. Njegov je HND operativno preuzeo Zlatko Canjuga, političar mlađe generacije. Tu dobnu oznaku treba shvatiti uvjetno jer bi bivši predsjednik, barem prema biološkom kriteriju, Canjugi mogao biti djed, a po onom ideološkom - sigurno otac. Obojica su, naime, imali sličan put uzleta u sam vrh HDZ-a, zatim velikog političkog i osobnog razočaranja i, naposljetku, prinudnog odlaska na političku marginu. Ipak, postoji među njima i nešto što ih bitno razdvaja. Manolić se politički formirao u vremenima dok su se ključne odluke donosile iza čvrsto zatvorenih vrata, što je bio slučaj i u početnoj fazi HDZ-ova djelovanja i vođenja državne politike. Canjuga je, pak, tipična estradna zvijezda, koja svoje stavove uvijek prilagođava matici hrvatske politike. Dok je nacionalizam bio u modi, Canjuga je bio najglasniji zagovornik svakovrsne hrvatske tradicije, govoreći ono što bi se najviše dopalo uhu pokojnog predsjednika Tuđmana. Danas je on kandidat za većeg Europejca i zagovornika međunarodnog prava i od predsjednika Mesića. Takav pragmatizam, povezan s iznimnom političkom energijom i sklonošću ulaženja i u najneugodnija javna sučeljavanja, može pomalo zaboravljenom HND-u pomoći da ponekad bude u središtu medijskog interesa. To je trenutačno i jedini način da ta stranka uopće opstane.

HND će se u nadolazećem predizbornom ciklusu naći u iznimno teškoj situaciji s obzirom da sve informacije govore kako će i zakonska regulativa pripomoći da se dogodi pravi pomor malih stranaka. One će biti prisiljene ulaziti u koalicije, ali velikim strankama, poput SDP-a, HDZ-a ili HSS-a, patuljci nisu potrebni. Zato je realnija varijanta da se pokušaju predizborno vezati, ako im zakon to dopusti, sve male stranke centrističkih programa, bilo narodnjačkih ili liberalnih svjetonazora, uz barem dio onih regionalnih. U tim bi okolnostima možda zajedno i prekoračile izborni prag. Jedini je problem u tome što bi na zajedničkim listama bilo više stranačkih vođa nego osvojenih zastupničkih mandata. Bio bi to zanimljiv test i Canjugine političke taštine.