Već i rezultat ankete o tome treba li zakonom zabraniti uporabu ustaškog znakovlja dovoljan je pokazatelj da je hrvatsko društvo do grla ukopano u balkanskom blatu. Pedeset i dva posto gledatelja »Latinice« smatra da isticanje slova »U«, koji je u Hrvatskoj imao slično značenje kao, primjerice, kukasti križ u Njemačkoj, naci pozdrave ili pjesme koje slave ustaške zločince treba staviti s onu stranu zakona, a 48 posto građana izazvanih provokacijama Denisa Latina smatra da je ustaška ikonografija dio hrvatskog kulturnog naslijeđa ili je njezino isticanje dio demokratskih tekovina. Kamo može i kuda ide društvo čiji ne baš zanemarivi dio smatra Juru Francetića i Rafaela Bobana uzornim Hrvatima ili, čak, herojima u koje bi se mladi trebali ugledati?!

U defetizam. U besperspektivnost, zbog koje više od 70 posto mladih, k tome i školovanih, želi zbog boljeg života napustiti Lijepu našu, koju po svaku cijenu nastoje prekrojiti, urediti a zatim njome i zavladati ljudi ispunjeni jedino mržnjom i isključivošću. Oni koji uživaju u bolesnim sukobima djece partizana i ustaša, tzv. europejaca i samozvanih velikih Hrvata, domoljuba i jugonostalgičara. Kako, uostalom, jednom Mirku Čondiću objasniti da nisu svi oni koji se rado prisjećaju bivših vremena, antihrvati ili, kako on to često lupa, izdajice, već uzorni građani, legalisti koji - preteško je to za razne mržnjom ispunjene stožernike - žale ne za bivšom državom nego za svojom mladošću?!

Kako uopće civilizirano razgovarati kad jedan znanstvenik zagovara tezu nedodirljivosti, nekritičnosti i apsolutnog jedinstva?! Zvonimir Šeparović smatra skandaloznim već i pomisliti a kamoli se usuditi javno prikazati neružičasti portret Mirka Čondića. Zašto? Jer je Čondić invalid Domovinsskog rata. I njemu bi trebalo - što god govorio, koliko god dnevno mržnje prosuo, koliko god isključiv bio, kojim se god sredstvima, mašući Domovinskim ratom, za svoju partiju i ideologiju borio - s poštovanjem kapu skinuti. Jer, kaže Šeparović u »Latinici«, ne možete na njega pa bili i neistomišljenici. Ali zato Čondić može na sve druge i svim sredstvima. Ne smeta Šeparoviću što Čondić prijeti istovremeno i sudom (kojeg li licemjerja: naroda) i zatvorom onima koje ne može shvatiti.

I tko je, zapravo, u »Latinici« Čondića omalovažio i podcijenio, oni koji su napravili po Šeparoviću skandalozan portret umirovljenog pukovnika, ili Šeparović koji smatra da Čondić nije političar poput svih ostalih u Hrvatskoj?! Bezočno je Čondića gurnuti u prve redove i nagovoriti ga da sije mržnju kako bi njegovi politički kumovi kasnije na crnilu požnjeli vlast, a potom one koji Čondiću ravnopravno uzvraćaju, nazvati bezosjećajnim bezobraznicima.

Ima pravo Čondić osjećati da ga je predsjednik Mesić izdao, ima se pravo boriti - ali ne svim, već dopustivim, političkim sredstvima - za svoju stranku, svoje ideale, te drukčiji, većini (koja od svog tog crnila želi zdimiti iz Lijepe naše) neprihvatljiv put neke druge, meni neprihvatljive Hrvatske, ali onda isto tako mora dopustiti da njegovi neistomišljenici imaju pravo i reći i misliti da su upravo razni stožernici ekstremizmom i sijanjem straha izdali i Domovinski rat i Hrvatsku. I tako dugo dok jedni budu pozivali da partizane i ustaše ostavimo po strani, te se okrenemo najvećim civilizacijskim postignućima a drugi - k tome i ruralno glasni - propisivati tko jest a tko nije dobar Hrvat, Hrvatska neće biti sretna zemlja. Ni za koga.