Nije riječ samo o problematičnom shvaćanju suradnje s Haškim sudom, zbog čega je Hrvatska došla u raskorak s međunarodnom zajednicom, a jučer je u UN-u popila i oštar ukor. Mimica kao velike dugove spominje još zakon o manjinama, povrat imovine, reformu pravosuđa te pitanje HTV-a, odnosno njeno pretvaranje u javnu televiziju.

Pitanje je ima li Vlada sape za takve krupne zadatke. Hrvatski diplomati već neko vrijeme šalju u Zagreb signale da međunarodna zajednica Račanovu vladu smatra neuspješnom i potrošenom, da je i tamo nastupilo veliko razočaranje i već se hvataju veze s mogućim nasljednicima. Sanader zbog prtljage svoje stranke nije jako omiljen, ali sve se više smatra neizbježnim. Optužnica protiv Bobetka bila je zadnja kap koja je dovela do takve radikalne promjene raspoloženja. Zapravo, možda je slučaj Bobetko Račanu bio zadnja prilika da pokaže kako hoće, zna i može.

Umjesto toga, on je inzistirao na poštedi. Kada je proljetos Carla del Ponte pokazala spremnost da vrijeme podizanja optužnice protiv Bobetka podesi prema Račanovim potrebama, on je tražio da to bude po okončanju turističke sezone. Sada je zahtijevao novu odgodu. Hrvatska je diplomacija instruirana da na moćnim svjetskim adresama objasni kako je opstanak aktualne Vlade i premijera u interesu međunarodne zajednice. Svoje sugovornike po svijetu Račanovi su tekliči pokušali uvjeriti da je »važniji njegov proreformski kurs nego hoće li Vlada u svakom detalju surađivati s Haškim sudom«. Americi i Europi plasirana su uvjeravanja da bi u slučaju postupanja po haškom nalogu Vlada mogla pasti, a da bi se u tom slučaju »izbori pretvorili u referendum o suradnji s Haškim sudom«. Zapravo se licitiralo s mogućnošću da bi u Hrvatskoj moglo biti još gore – da će, ako se ne popusti sadašnjoj, doći neka nova, prema svijetu i Haagu sasvim namrštena i neprijateljska vlast.

Međutim, pokazalo se da na tu kartu Račan više ne može igrati. Njegove pozicije u svijetu više nisu kao u vrijeme izbora, ili prije godinu dana, ili prije slučaja Bobetko. Washington i Bruxelles pokazuju zamor i obeshrabrenost. Iste onakve kakve je Račanova politika već proizvela u domaćoj javnosti. Reformski kurs njegove Vlade više nije neupitan. Tranzicija mu je mlaka, zakašnjela, polovična. Posljednji su događaji pokazali da se Hrvatska mentalno vratila u prošlost, promjene su išle unazad, pa je u slučaju Bobetko Račan preuzeo Tuđmanovu retoriku i ponašanje. Taj je manevar međunarodnu zajednicu zaprepastio i definitivno ohladio.

Činjenica da Hrvatska formalno nije dobila sankcije nije neki veliki uspjeh. Prije će biti izraz činjenice da svijet više nema živaca, pa Hrvate pušta da se pacaju sami sa sobom. Hrvatska je prokockala šansu da se smatra uzorom, sada je u paketu s ostalim državama u regiji. Europska unija rezolutno je reagirala na ponašanje u slučaju Bobetko, jer smatra da se tako stvaraju opasni presedani. Da bi Hrvatska svojim primjerom pogubno mogla utjecati i na one koji su objektivno još lošiji.