Velika većina hrvatski tajkuna, estradnih zvijezda, krupnih švercera i ostalih pripadnika skupine najimućnijih i supersposobnih, koja je manja od jednog promila ukupnog stanovništva (dakle, njih najviše četiri tisuće duša), te nešto veća od skupine nikad otkrivenih 200 obitelji što navodno drmaju preostalom imovinom ove operušane zemlje, morat će se spremiti za najgore: iskupljenje svih svojih imovinskih i fiskalnih grijeha.

Odluči li se, naime, Vlada već danas za Zakon o jednokratnom porezu, kojim bi se odmah nakon 1. siječnja oporezovala imovina građana koji su, kako reče i sam premijer Račan, zloupotrijebili pretvorbu društvenog vlasništva i privatizaciju državnih kompanija i banaka, ali i imovina svih ekstra plaćenih sportaša, estradnjaka pa i političara, ta nova hrvatska tranzicijska elita doista bi morala zaboraviti bar na jednu četvrtinu njezinih, teškom mukom, osvojenih posjeda.

Riječ je o zakonskom projektu, koji je prije sedam dana najavio ministar financija Mato Crkvenac, i o navodno davnoj predizbornoj obvezi, koju je prekjučer potvrdio i premijer Ivica Račan. Iako je još riječ samo o zgodnoj ideji, koja bi možda već danas, na redovitoj sjednici Vlade, mogla dobiti konačni sadržaj, o kojem bi ubrzo odlučivao Hrvatski sabor, nije zgorega zapuhati i na hladno, te ohrabriti i samu Vladu da pojača provedbu postojećeg poreznog sustava i rad svih državnih inspekcija, kao i suzbijanje svih oblika privrednog kriminala, porezne evazije, sive ekonomije, korupcije, pranja novca i narkobiznisa.

Namjerava li Vlada, dakle, oštro krenuti protiv navedenih oblika varanja vlastite države, ne treba joj nikakav novi, najmanje ne jednokratni porez spomenuta tipa, jer su se i dosad sve slične ideje gotovo preko noći, i kada su dostigle snagu zakona, pretvarale u poteze za smijeh i zaborav. Nije li, uostalom, slična sudbina već zadesila i još ambiciozniji i predizborniji Zakon o reviziji pretvorbe, nisu li i gotovo svi sudski postupci protiv navodnih privrednih kriminalaca dosad završili ni tamo, ni ovamo?

Nije sporno: svakom razumnom vidljiv je niz značajnih činjenica da je unazad desetak godina nekoliko tisuća hrvatskih građana višestruko uvećalo vrijednost svoje vidljive imovine (kuća, vikendica, udjela u kompanijama, luksuznih automobila i svakovrsne osobne raskoši), nasuprot lako usporedivu skromnom doprinosu većine njih proračunima države, županija i gradova. U nizu slučajeva usporedbom »početnog« i »završnog« stanja moglo bi biti moguće dokučiti svaki pojedinačni »višak vrijednosti« kao poreznu osnovicu za taj jednokratni porez na tajkune i zvijezde svih fela.

Ali, otvoreno je čisto tehničko pitanje: ako istim državnim službama i inspekcijama dosad nisu od pomoći mogli biti ni Zakon o PDV-u ili Zakon o porezu na dobit, pa ni Zakon o porezu na kuće za odmor, Zakon o porezu na dohodak, Zakon o porezu na promet nekretnina, kao ni Kazneni zakon, što novog, osim novih iluzija, može donijeti taj novi Zakon o jednokratnom porezu na sumnjivo stečenu imovinu u prošlih desetak godina? Koju imovinu, da li i financijsku, a ne samo realnu? Tko bi joj danas odredio prijašnju tržišnu cijenu, tko bi – ako to već ne ide ni preko Zakona o reviziji pretvorbe – sada mogao tvrditi da su Kutle i Gucić ikog opljačkali, da su prevarili državu i za jednu kunu, ili da najslavniji sportaši nemaju pravo da svoje najveće zarade obrću preko računa u inozemstvu, gdje su porezi na imovinu niži ili ih, kao na prostoru BiH, gotovo i nema?