Kulturnjaci su se ovdje okupljali u ad hoc asocijacije poput Croatian Art Forcesa u kojima je većina sudionika imala snažan nacionalan naboj usmjeren na pomaganje ljudima na fronti. U te grupe uključivali su se, međutim, i huškači, koji su sebe počeli prikazivati kao heroje, i na kraju su pokupili sve Tuđmanove medalje. Time su sebi osigurali vječnu sinekuru u kulturi...« - reče sada već bivša ravnateljica Drame HNK Snježana Banović i ostane - (hvala Bogu) živa. Treba li na tu zloću, neistinu i, u krajnjem slučaju - bedastoću uopće reagirati? Treba. Zbog onih koji bi Banovićki mogli i povjerovati.

Ono što je dojučerašnja ravnateljica Drame izgovorila o Croatian Art Forcesu pokazuje ili da nema pojma kako je ova u ratu osnovana umjetnička asocijacija djelovala, čime se bavila i, na kraju, tko su bili njezini najistaknutiji članovi. U Croatian Art Forcesu nije bilo niti jednog jedinog huškača. Čak-što-više, svi su se pridržavali nepisanog pravila da se ne promoviraju pojedinci već akcije, odnosno, djelatnost koja u ono vrijeme nije bila ni mala a ni, bogme, zanemariva. Nitko iz vodstva Croatian Art Forcesa nije ni tijekom najžešćeg rata niti u jednom javnom istupu posijao niti jedno sjeme iz kojeg bi mogla niknuti mržnja. Osim ako gospođica Banović ne smatra huškanjem već i činjenicu da se velika većina jasno, glasno i nedvojbeno opredijelila. Ne busanjem u velika hrvatska prsa, već samozatajnim radom. Zna li uopće Snježana Banović tko su bili ne najistaknutiji članovi već najveći radnici Croatian Art Forcesa? Prije svih Mustafa Nadarević i Zvonimir Torjanac. A koje su to oni, molim lijepo, Tuđmanove kolajne pokupili? Veliki obol u jednoj itekako plemenitoj a nikako huškačkoj akciji dali su, primjerice, Ivo Gregurević, Radovan Marčić, Mladen Crnobrnja Gumbek, Perica Martinović, Duško Ljuština, Zlatko Vitez, te - posebice - Branka Cvitković, Anja Šovagović Despot, Suzana Nikolić, Urša Raukar... I deseci drugih glumaca, a na drugoj strani, u Croatian Music Aidu, proizašlom iz Croatian Art Forcesa, mnogobrojni pjevači, instrumentalisti, skladatelji... Tko je od njih, i, naglašavam, zbog rada u Croatian Art Forcesu, svoje revere okitio kolajnama tadašnjega predsjednika Hrvatske? Iako su se Spomenice Domovinskog rata dijelile kapom i šakom - čak i sekretaricama koje su s ratištem bile vezane telefonom - mnogi članovi CAF-a to zasluženo priznanje nisu dobili.

Istina, neki od ovdje nabrojenih okitili su se kolajnama, ali ne - bez dvojbe - za rad u CAF-u, koji je djelovao samozatajno o čemu mogu posvjedočiti mnogi ranjeni borci ili zapovjednici ratišta poput, recimo, Slobodana Praljka, koji također pripada hrvatskome glumištu. CAF je umjesto ratnih pokliča ili mržnje na Božić 1991. godine poslao na Sunju kamion kolača i stotine pisama osnovnoškolaca, igrao predstave na prvim linijama. Jednu od takvih - »Đuku Begovića« - odigrao je Ivo Gregurević za vojnike na straži. Umjesto reflektora svijetlost su davale svijeće, a nakon predstave umjesto huškačkih parola zapodjenuo se sasvim običan razgovor.