Hrvatski P. E. N. centar, udovica preminulog hrvatskog književnika i političara Vlade Gotovca, dr. Simona Gotovac u ime istoimenog instituta, kolumnist »Večernjeg lista« g. Milan Jajčinović u svojem već drugom komentaru pod naslovom »Treniranje samovolje«, tjednik »Feral«, »Novi list«, kolumnist »Jutarnjeg lista« g. Inoslav Bešker, »Slobodna Dalmacija« reagirali su s negodovanjem nad postupkom imenovanja i izjavama bivšeg načelnika straže lepoglavske kaznionice Mirka Bistrovića, kojeg je ministrica pravosuđa Antičević-Marinović skandalozno vratila iz desetljetne mirovine u aktivnu službu.

Novoimenovani ravnatelj splitskog zatvora na Bilicama, spomenuti Bistrović u svojoj bešćutnosti ide toliko daleko da ovih dana izjavljuje u prilog svojoj obrani, »da je Lepoglava bila od 1970. do 1990. demokratska institucija na evropskom nivou«.

Budući da je g. Vlado Gotovac prerano umro zahvaljujući i dugotrajnom zatvoru u Staroj Gradiški i Lepoglavi u ukupnom trajanju od čak šest godina, smatram da sam dužan radi istine, ali i radi prosvjeda protiv ponašanja ministrice Antičević-Marinović i njezinog zamjenika Josipa Heheta sa zahtjevom za njihovom smjenom, iznijeti neke nepoznate ili manje poznate detalje sa zajedničkog izdržavanja zatvorske kazne s Vladom Gotovcem u lepoglavskoj tamnici u razdoblju od 1982. do1984. godine.

Vlado Gotovac bio je jedan od rijetkih istaknutih protagonista Hrvatskog proljeća iz 1971. godine koji je zbog svojih uvjerenja nakon Titove smrti ponovno izveden i osuđen na zagrebačkom Okružnom sudu. Često je pod svodovima Lepoglave znao govoriti kako mu je puno teža druga robija od prve, ne samo zbog dobi, već i zato jer je posjedovao dovoljno iskustvo patnje tamnovanja i političke represije. Istina je da su higijenski uvjeti u Lepoglavi bili u to vrijeme znatno bolji negoli u kaznionicama na Golom otoku i u Staroj Gradiški, ali represivni sustav kojem smo bili u to vrijeme podvrgnuti u Lepoglavi bio je znatno oštriji i stroži nego u Staroj Gradiški, o čemu smo znali temeljem vlastitih iskustava ili prigodom premještaja raznih kategorija zatvorenika iz Gradiške u Lepoglavu i obratno.

Vlado Gotovac, za razliku od nekih drugih tada zatvorenih, koji su se za privilegije uortačili sa zatvorskom upravom na čelu sa zloglasnim direktorom kaznionice Milošem Buđanovcem, ostao je dosljedan sebi i svojim uvjerenjima, pa mu zatvorska uprava ne samo nije ni u čemu izlazila ususret, već su ga stražari, nahuckani od Mirka Bistrovića i drugih, onemogućavali čak u pisanju pjesama, čitanju literature i dobivanju rječnika stranih jezika.

Vrhunac ignoriranja ovog značajnog hrvatskog pjesnika i mučenika bio je kada su mu oduzeli knjigu čuvenog iranskog sufija Hallagja pod izgovorom da će štetno djelovati na njegov preodgoj. Badava ih je Gotovac upozoravao da se radi o mistiku koji je umro u desetom stoljeću, dakle prije više od tisuću godina, tamničari i Gotovčevi progonitelji ostali su neumoljivi. Isto tako odmjeravali su mu svaki dekagram paketa koji je jedanput mjesečno dobivao od kuće, jer se je znalo dogoditi da bi mu ga vratili natrag samo zato jer je bio teži od tri kilograma.

Od toga vremena zabranili su nam čak i međusobno razgovaranje i druženje, te smo se bez novih kazni mogli družiti samo s osuđenicima za opći kriminal. Budući da na to nismo htjeli niti mogli pristati, Mirko Bistrović nas je stalno privodio na kaznene raporte i kažnjavao nas s tridesetdnevnim samicama, gdje su neki među nama bili i isprebijani.

Vladi Gotovcu, uslijed stalnih stresova i odlazaka na fizički rad u zatvorski pogon, narušeno zdravlje još se više narušilo, a jedanput mu je tako pozlilo usred noći da je cijeli treći odjel zatvorenika udarao šakama po vratima svojih ćelija ne bi li dozvali liječničku pomoć. Zloglasni dr. Stanković, koji je 1990. godine izvršio suicid skokom kroz zatvorski prozor, dao je Gotovcu andole, premda se radilo o napadu žuči.

Vijesti o lošem postupanju prema književniku Gotovcu proširile su se daleko izvan kaznionice pa je skupina književnika (J. Kaštelan, P. Budak, P. Matvejević i M. Matković) intervenirala kod tadašnjih hrvatskih vlasti, ali bez ikakvih povoljnih rezultata.

Za Vladu Gotovca nije bilo sućuti niti milosti, pa je ostao i u Lepoglavi do zadnjeg dana presude. Kada sam i sam napustio lepoglavsku tamnicu, posjetio sam Gotovca u njegovom zagrebačkom stanu, u kojem se je tada već skoro godinu dana liječio od teškog hepatitisa i ciroze koja je ustanovljena po izlasku iz Lepoglave. Ponovio mi je svoje razočaranje držanjem mnogih u Hrvatskoj koji su uporno šutjeli dok je on sa stotinama hrvatskih političkih zatvorenika robijao, ali je i konstatirao da mu je Lepoglava nanijela neusporedivo više duševnih i fizičkih patnji od Stare Gradiške.

Ministrici Antičević-Marinović žrtva Vlade Gotovca i drugih hrvatskih političkih zatvorenika ništa ne znače, jer samo tako se može shvatiti da je ona i njezina partija pokrenula tihu rehabilitaciju jugokomunističkih tamničara i njihovih poslodavaca. Njezina bešćutnost i političko sljepilo nisu ništa manji nego li onih koji su zatvarali pjesnike i ljude poput Vlade Gotovca, nesvjesni da time i sebi ubrzavaju kraj, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.