- Vlada je svojevremeno izradila dva papira kojih se danas ne pridržava. Prvi je "Okviri programa razvitka i stabilnosti hrvatskog gospodarstva", a drugi "Državni proračun Republike Hrvatske 2001.-2003. (fiskalne projekcije)", iz studenoga 2000. godine. Iščitaju li se spomenuti dokumenti u odnosu prema konceptu proračuna za iduću godinu, mora se zaključiti da su bili sebi svrha, a nikako skupina ključnih ciljeva koje bi slijedila vladajuća koalicija. Mora se priznati da novi proračun dijeli sudbinu kretanja društvenog proizvoda u većoj mjeri nego što je bio slučaj u prethodnom razdoblju. Ali, "amortizeri" previsoke javne potrošnje davno su istrošeni pa izravno koče oživljavanje proizvodnje, investicija, zapošljavanja i bruto-proizvoda. Riječ je, dakle, samo o usporavanju rasta javne potrošnje u zadanom neoliberalističkom okviru. To temeljno određenje proračuna nameće zaključak da se neće ništa dobro dogoditi ni 2003. Stoga ocjenjujem da predloženi proračun za 2003. nije ni socijalno, ni poduzetnički usmjeren.

- Pa, nije socijalni, jer nije ni moguće donijeti izrazitiji socijalni proračun kada je gotovo 500.000 nezaposlenih, u koje ubrajam i one koji rade a ne dobivaju plaću, uz priključenih im milijun umirovljenika. Takvu fiskalnu presiju ne bi izdržao ni veći nacionalni dohodak per capita. A nije ni poduzetnički, jer se visoko opće porezno opterećenje, predviđeno i tim novim državnim proračunom, nikako ne može nazvati podrškom razvoju. Štoviše, mora se priznati da je taj proračun svojevrsna bomba, pa stoga nije ni stabilizacijski. Uostalom, i najnovija kreditna ekspanzija, prema stanovništvu, uz gotovo potpunu otvorenost ekonomije, dodatno produbljuje krizu.

- Danas biti ministar financija ne može biti ni sretan, ni slučaj. To sam rekao današnjem ministru kada je izabran na tu odgovornu dužnost. Objektivno, ministar Crkvenac nije naslijedio dobru startnu poziciju od prethodne vlasti. Ono što je trebao učiniti jest da objavi, urbi et orbi, stanje državne blagajne. Zašto to nije učinio - ne znam. Nadalje, morao je kao makroekonomist jasno ukazati što znači nastavljanje stare politike. Zašto to nije učinio, također ne znam. Svakome mora biti jasno da proračun predstavlja vezu između društvenog i gospodarskog sustava. Prvi je nadređen i određuje drugi, ali zbog interakcije prvi mora voditi brigu o učincima svake mjere na onaj drugi. Drugim riječima, možete uvesti poreze koje i kakve god hoćete, ali morate znati da će gospodarstvo reagirati. Troškovi ubiranja poreza dio su te priče. Najznačajniji utjecaj poreza je na privrednu strukturu. Tako gubitak blagostanja zbog promjene poreza može biti nekoliko puta veći od fiskalnog učinka. Ne kaže se uzalud da su "stari porezi dobri porezi". Ovo zbog toga što nema gubitka blagostanja, jer se privredna struktura prilagodila poreznom sustavu.

Prvi korak za koji bih se zauzimao bio bi u određivanju poreznog kapaciteta hrvatske privrede, a potom bih prepustio političkim strankama raspodjelu tako određenog kolača. Kao što znate, danas se radi suprotno. Hrvatskoj je potreban, da budem slikovit, Aleksandar Makedonski, koji će presjeći gordijski čvor, a neće ga razvezivati. No, takva očekivanja u predizbornoj godini nisu realna. Prema tome, proračun je rezultat odnosa snaga i željene koalicije u sljedećem razdoblju. Ništa više, ali ni manje. Ipak, politika koja se svodi na izborne valove od četiri godine neće dati ništa dobro. Oko nekih pitanja ne bi trebalo glasati stranački, nego prohrvatski. Precizno rečeno, bez koncepcije i strategije razvoja svaki je proračun tapkanje u mraku, kretanje bez orijentira, doista ćorav posao.

- Otvoreno se suprotstavljam prodaji nacionalnog bogatstva. To sam radio svih ovih godina. To ne znači da sam protiv ulaska stranog kapitala. Ipak, moram reći da pozitivni učinci stranog kapitala nisu tako nesporni kako se to obično misli. J. Mencinger, B. Horvat, G. Družić i moja malenkost su o tome pisali. Danas vidimo da se žele uvesti porezi na tako stečenu imovinu. Osim predizbornih bodova, što možemo od toga očekivati? Jasno, ništa. Privatizacija je bila destrukcija nacionalnog bogatstva. Sabor je glavni krivac za učinjeno. I o tome bi valjalo pokrenuti raspravu ako želimo izići iz ove kaljuže.

Prodaja nacionalnog bogatstva i zaduživanje u inozemstvu imaju učinak droge. Naime, kada prodajete, vi dobivate kupovnu snagu, i to tretirate jednako kao da ste proizveli dobra i usluge. To je rasprodaja prošlosti hrvatskih građana. Pljačka budućnosti je kada se zadužujete. I opet postoji učinak kao da je proizvedeno i prodano, i vi možete slobodno raspolagati dobivenim sredstvima. Prodaja obiteljskog srebra je uglavnom završena, samo smo sada glasniji jer je građanima "puknuo film". Što se tiče duga od 13 milijardi dolara, stvari su još složenije, jer servisiranje duga zahtijeva stopu rasta BDP-a od gotovo pet posto, što znači da je predložena stopa rasta ministra Crkvenca dostatna za servisiranje duga i da, prema tome, povećanje proračuna zapravo znači povećanje participacije države u raspodjeli društvenog proizvoda.

- Treba znati da nije samo dug glavnica nego i pripadajuće joj kamate. S ovakvom filozofijom Hrvatska ulazi u vrlo složeno razdoblje i veliki napori dat će samo male rezultate. Stoga, ne samo da ne bih prodao preostalo nacionalno bogatstvo nego bih sukladno koncepciji i strategiji razvoja poradio na "komponiranju" takvog nacionalnog bogatstva koje bi omogućilo dinamiziranje privrednog razvoja. Ne poznam ni jednu uspješnu zemlju koja nema nacionalne igrače, svoje velike tvrtke i prepoznatljive proizvode, koji uspješno igraju na globalnom tržištu.