Hrvatska je dobila dosad najgrublju poruku da joj u Europi nije mjesto, ma što se ovdje o tome mislilo. Predstavnik Europske unije u Zagrebu Jacques Wunenburger očito je dobio zadatak da hrvatsku javnost suoči s neugodnom činjenicom da zahlađenje Bruxellesa prema Račanovoj vladi i Hrvatskoj nije privremenog karaktera i neće se lako ni brzo promijeniti. – Nemojte ni podnositi zahtjev za prijem u članstvo – rekao je on, potvrđujući da Hrvatske nema ni u jednoj od grupa zemalja čiji je ulazak u EU planiran u sagledivoj budućnosti. Očito se Hrvatska sada vidi u paketu s drugim zemljama Balkana, koje bi mogle doći na red negdje na isteku ovog desetljeća.

Ovako grubo prizemljenje izravno se dovodi u vezu sa slučajem Bobetko. Na tom primjeru međunarodna je zajednica zaključila da Hrvatska preko volje surađuje s Haškim sudom, ne iz uvjerenja, nego samo kad mora. Wunenburger kaže da je nepopravljiva šteta već počinjena: »Čak i ako riješi taj slučaj, ostat će dojam da će hrvatska vlada prihvatiti odluku Haaga samo pod jakim pritiskom, a ne zato jer je europske standarde prihvatila kao svoje«. Sada i premijer također priznaje sve što je u proteklih mjesec dana negirao. Priznaje da Hrvatska zbog Bobetka već trpi neke »puzajuće štete«. Račanovo priznanje činjenica o kojima već barem dva tjedna bruji cijela Hrvatska, treba shvatiti ne kao sporovozno paljenje, nego prije svega kao sredstvo pritiska na opoziciju. No, Vlada se ne može osloboditi odgovornosti za nastalu štetu. Jer je sasvim beskorisno ušla u politički spor s Haškim sudom, opstruirajući naloge optužnice. Sada se vraća na početak i kaže da će poštovati odluke Tribunala. U međuvremenu izgubila je povjerenje međunarodne zajednice.

Ali nije Hrvatska proigrala svoje europske šanse samo zbog slučaja Bobetko. To je bila kap koja je prelila čašu. Osim suradnje s Haškim sudom, Hrvatska je prema EU ostala u još nekim značajnim dugovima: nikako, već godinama, da donese zakon o manjinama, da povratnicima vrati imovinu, reforma pravosuđa nije pravo ni započela, pretvaranje nacionalne u javnu televiziju također je još na početku. Za sve te odavno obećane promjene nužne su prije svega odluke političke prirode. Tri godine uglavnom se vrteći u krugu bez rezultata, Vlada signalizira da joj hvatanje koraka s Europom, izgleda, nije ni moguće.

Ali ni to nije sve. Račanova je vlast europskim integracijama bila bliža na početku svoga mandata nego danas. U međunarodnoj je javnosti izgubila vjerodostojnost na istoj onoj temi na kojoj je razočarala i domaću javnost. Nije bila na visini očekivanja i potencijala Trećeg siječnja. Europa i Amerika u to su vrijeme pljeskale Hrvatskoj, Europska je unija u Zagrebu prvi put održala sastanak izvan kruga zemalja svojih članica. Od Hrvatske se očekivalo da svojim dobrim primjerom postane uzor i lider cijele regije. Kao takva imala bi šansu da joj se preko reda otvore europska vrata. Jedino je predsjednik Mesić prepoznao ta očekivanja, svojim je inicijativama pokušavao krčiti put, ali Vlada se pokazala društvom sitnih ljudi, bez kuraža i bez vizije. Netko ovih dana reče da Račanov kabinet ne ostvaruje nacionalne, nego samo vlastite političke interese.

Međunarodna zajednica Hrvatsku sada drži tek nešto malo boljom od drugih zemalja u regiji i ne vidi nikakva razloga da je izdvaja iz tog društva. Počinjena se šteta mjeri ne samo mogućim sankcijama nego i propuštenim šansama.