Vjesnik: 08. 11. 2002.

Kroatonostalgičari iz »Sheratona«

Šareno društvo u »Sheratonu« će, bez oklijevanja, sve zasluge za pobjedu u Domovinskom ratu pripisati sebi. Dobar dio njih je, zbog vlastite koristi, Domovinskom ratu gledao kroz prste. Neki su stoga postali bogatiji, a neki i krivlji. Barem prema pravilima međunarodnoga, ali i hrvatskoga pravosuđa. Kad su računi počeli stizati na naplatu zbili su se, držeći se grčevito za zasluge, a odbacujući svaku krivnju

ZORAN VODOPIJA

Pokušavam zamisliti sljedeći prizor: hotel »Sheraton«, utorak, 5. studenoga navečer, promocija knjige »Hrvatska - veliko ratište« admirala Davora Domazeta. Među tisuću uzvanika, redom prijatelja, štovatelja i istomislilaca admiralovih, nepozvan upada Radimir Čačić, ministar javnih radova, obnove i graditeljstva. Pedigre za taj skup nije mu loš: igrao je određenu ulogu u oslobađanju Varaždina i tamošnjeg garnizona JNA. Pače, moglo bi se reći da ima i većih zasluga u Domovinskom ratu od dobrog dijela prisutnih.

Bane tako Čačić i postavi prisutnima čudno pitanje: Kako ćemo dalje graditi autocestu prema Splitu kad nam strane banke namjeravaju odobravati zajmove pod lošijim uvjetima, jer su nastupile tihe sankcije?

A nastupile su jer Europska unija ne vjeruje da Hrvatska iskreno surađuje s Haaškim sudom. Odnosno, navodno surađuje samo kad je pod pritiskom. A sad je upravo pod pritiskom jer ne može Haagu isporučiti generale Bobetka i Gotovinu. Jednoga ne može nagovoriti da se skloni u bolnicu, a drugoga ne može pronaći u Hrvatskoj.

Prisutni u »Sheratonu« su utjecajna skupina u Hrvatskoj. Među njima sjede oni koji Bobetka odgovaraju od odlaska u bolnicu i primanja optužnice. Sjede i oni koji dobro znaju kuda se kreće odbjegli general Gotovina. Sjedi i admiral Davor Domazet, kojeg će u Zagrebu na obavijesnom razgovoru ispitati haaški istražitelji. Domazet je, za razliku od Bobetka i Gotovine, prihvatio suradnju s Haaškim sudom, što je jamačno pošten i domoljuban čin.

Na skupu u »Sheratonu«, uz umirovljene generale i šefove tajnih službi, sjede i oni koji u svojoj prisutnosti vide zalog za svoju političku budućnost. Pa su stoga tu Ivić Pašalić, Zdravko Tomac, Joško Kontić, a vjerojatno iz istih razloga i Miroslav Tuđman. Na promociji admiralove knjige su mnogi bivši i neki koji bi htjeli biti budući.

Jedino što veže sve prisutne je nostalgija. Oni su kroatonostalgičari. Oni vjeruju da je HDZ-ova Hrvatska bila bolja od današnje Račanove i rado bi je vratili.

Za njih je Hrvatska negdje drugdje i zato bi je, preskočivši ovu današnju, izdajničku i nelegitimnu Hrvatsku (kako je krste Čondić i slični), prebacili negdje u bolju budućnost. To, međutim, teško ide. I ova današnja Hrvatska na nogama još vuče negve one Tuđmanove. Kako misle da bi s takvim balastom i ona nekadašnja odjezdila u svjetliju budućnost?

Znakovito je da u »Sheratonu« nema nikoga iz Sanaderova HDZ-a. Prisutni se obraćaju Tuđmanu i nekadašnjem HDZ-u, a današnji HDZ eskivira taj skup jer, vjerojatno, želi od današnje Hrvatske, kakva god bila, mijesiti neku buduću.

Prisutni u »Sheratonu«, odajući počast admiralu Domazetu, koji je pak odlučio surađivati s Haaškim sudom, zapravo dovode u pitanje ono za što bi život dali: skrivanje Gotovine i čuvanje Bobetka u njegovu domu. Sad bi bilo pravo vrijeme da se izjasne: štuju li Domazeta u tako velikom broju samo zato što je i on na popisu Haaškog suda, ili implicite odobravaju i njegov pristanak na kontakte s tim sudom. Što je onda s njihovom potporom Bobetku i Gotovini u izbjegavanju Haaškog suda?

Šareno društvo u »Sheratonu« će, bez oklijevanja, sve zasluge za pobjedu u Domovinskom ratu pripisati sebi. Dobar dio njih je, zbog vlastite koristi, Domovinskom ratu gledao kroz prste. Neki su stoga postali bogatiji, a neki i krivlji. Barem prema pravilima međunarodnoga, ali i hrvatskoga pravosuđa. Kad su računi počeli stizati na naplatu zbili su se, držeći se grčevito za zasluge, a odbacujući svaku krivnju.

Kroatonostalgičari iz »Sheratona« su, odgovaralo to njima ili ne, zapravo najzaslužniji što je na vlast došla Račanova i Mesićeva Hrvatska koju oni sad uopće ne vole (što je njihovo pravo), dok joj neki odriču i legitimitet (što nije njihovo pravo i protuustavno je).

Oni bi da iz magle izroni čista i neukaljana Tuđmanova Hrvatska i da s njom povedu narod u bolju budućnost. Ali kao što ni Račanova i Mesićeva Hrvatska nije čista i bezgrešna, tako je to još manje bila Tuđmanova. To su, na žalost, činjenice. Sve ostalo je život i politika.

Korisnije bi stoga bilo kroatonostalgičarima da iz »Sheratona« zakorače u današnju Hrvatsku, pomognu joj razumnim političkim djelovanjem da olabavi vanjski pritisak i počne se konačno baviti sobom i polupropalom ekonomijom. Ovako, u »Sheratonu«, oni su retroscena, postmoderna i politički antikvarijat u Europi 21. stoljeća.