Nakon što je objavljeno da je misija MMF-a u Hrvatskoj upozorila kako bi deficit opće države u idućoj godini mogao iznositi 5,8 a ne planiranih 4,5 posto, prvi je financ u Hrvata Mato Crkvenac, najblaže rečeno, izgubio kontrolu. Nazvao je Jadranka Mijalića, predsjednika Saborskog odbora za financije i državni proračun, koji je tu informaciju dan prije nakon razgovora sa šefom misije MMF-a Hansom Flickenschildom kazao novinarki Novoga lista, i upozorio ga kako nije dobro da se s takvim informacijama izlazi u javnost, odnosno da se radi o krivim informacijama jer, pazite sad, "novinari ne razlikuju deficite središnje i opće države".

U dvadesetominutnom telefonskom razgovoru bilo je još bisera od ministra Crkvenca, ali u svakom slučaju najskandaloznija, kako svjedoči Mijalić, jest izjava "da s novinarima ne treba razgovarati jer su oni polupismeni uhode sa srednjom školom"?! Da bi pojačao svoju "misao", naglasio je kako se novinari svaki dan muvaju i po njegovu ministarstvu i da treba paziti kad se s njima razgovara! Od političara smo se, bez obzira na njihovu ideološku i stranačku obojenost, doista naslušali kojekakvih gluposti, a Crkvenčeva zasigurno spada u sam vrh. Novinari su, naravno, za sve "krivi", pa stoga i ne čude neutemeljene optužbe i raznorazne kvalifikacija poput Crkvenčeva "da smo polupismene uhode ..." kojima se političari, kad se objavi nešto što im ne odgovara, služe na državnoj razini, ali i na nižim razinama.

Nakon što je razmislio i vjerojatno shvatio što je izgovorio i kako nas je "krstio", ministar se Crkvenac pokušao iskupiti izjavljujući kako nikada nije rekao ili pomislio da su novinari polupismene uhode, prebacujući odgovornost za takvu kvalifikaciju na Jadranka Mijalića i ističući da su novinari korektniji od njega. Međutim, kad je izrekao "povijesnu misao" i nakon toga je pokušao demantirati, ministar Crkvenac očito nije znao da o njegovu ispadu osim Jadranka Mijalića svjedoči i novinarka Novoga lista koja se u tom trenutku nalazila u Mijalićevu saborskom uredu. Razumljivo je da je političarima u interesu da s novinarima, ma koliko na nas bili alergični, imaju što bolje odnose, pa stoga i nije čudan Crkvenčev pokajnički pokušaj.

Što bi se dogodilo kada bi novinari uzvratili istom mjerom? A materijala za to ima na pretek. Političari bi podivljali i nastao bi pravi "rat" jer su oni, to valja uvijek imati na umu, posebna i odabrana vrsta koju svi trebamo maziti i paziti bez obzira na to što rade i(li) trabunjaju. Oni mogu bez ikakvih posljedica i odgovornosti lagati, optuživati, prijetiti ... Idilu im jedino remete "polupismeni uhode" koji ne razumiju ili ne žele razumjeti značenje njihove uloge i misije. Međutim, valja iskreno priznati da su za ponašanje političara i njihovo smještanje na pijedestal, gdje im ni po čemu nije mjesto, uvelike, možda i presudno, zaslužni i sami novinari.