Na vikend-savjetovanju SDP-ove vrhuške u Tuheljskim Toplicama partijski je šef doživio frenetične aplauze. Inscenacija je bila kao precrtana s HDZ-ovih kongresa, činilo se da je Tuđman ustao iz groba. U SDP-u stvorila se situacija kakva je u prošlosti postojala u ZNA SE-stranci: voljeni vođa i buljuk patuljaka. Ivica Račan godinama je poštucavao partijske redove, iz stranke je uklonio sve potencijalne rivale i sada uživa u ovacijama. Iz takve idile u javnost se šalju poruke da su baš oni najviše učinili za Hrvatsku, najavljuje se medijska ofenziva kako bi se neinformirani građani uvjerili da im je mnogo bolje nego oni to misle, tvrdi se da se desnica skroz unervozirala od SDP-ovih uspjeha.

Valjda na krilima takve zaigranosti, Račan je sebe i svoju stranku počastio turbo-komplimentima, čak je sam sebe pohvalio kao stručnjaka za tajming. Meštar za pravi trenutak tvrdi kako se upravo »dobar tajming« pokazao ključnim i u slučaju Bobetko, jer bi, da se u problem ušlo oštro, javnost reagirala nerazumijevanjem i odbijanjem. Zaboravio je samo reći da se raspoloženje javnosti počelo mijenjati ne zbog njegova, nego nakon Mesićevih istupa. Također je zanemario detalj da je možda desnicu ostavio bez riječi i bez argumenata, ali zato jer je sam preuzeo njenu politiku spram Haškog suda. Na koncu, ignorirao je i činjenicu da je svojim haškim izmotavanjem zemlju doveo na rub sankcija i njen je položaj u međunarodnoj zajednici vratio skoro tamo gdje ga je Tuđman ostavio. Zapanjujuće je da se majstorom za tajming samoproglašava čovjek koji je u tri godine na premijerskom mjestu beznadno i uporno kasnio: propustio je poslušati savjete iskusnijih da najteže poteze povuče odmah, u prvoj godini mandata, dok mu je legitimitet najjači; sad je izvjesno da će neke reforme, koje je njegova Vlada morala provesti, još nezapočete ostaviti u naslijeđe budućoj vlasti.

Druga je strana tog partitokratskog autizma najnoviji krug svađa između prvih koalicijskih partnera. U novom krugu drame bez pokrića ponovo teške riječi frcaju na sve strane. Iz SDP-a kukaju da najviše rade, a najmanje im se priznaje, u raspodjeli položaja navodno su ostali kratkih rukava, medijima dojavljuju da im prvi saveznik nezasitno grabi i funkcije i pare. Šef HSS-a odgovara da su posrijedi prljava SDP-ova podmetanja, otkriva »beskrupulozne medijske manipulacije«, tvrdi da je riječ o »najozbiljnijem incidentu u koaliciji«. Kako su se jedni na druge okomili, reklo bi se da će se na otvorenoj sceni zašaketati. Možda uigravaju razlaz, a možda će se, kao i bezbroj puta dosad, velika svađa završiti velikim pomirenjem. Ali ni razlozi njihova sukoba, kao ni njegov ishod, široj javnosti uopće nisu zanimljivi. Općih se interesa oni ne dotiču. Politička se klasa vrti u virtualnom svijetu, između partijskog satjeravanja u jednoumlje i svojih irelevantnih sukoba. Jedno i drugo izraz je svemoći i nemoći partitokracije. Svemoći jer je sve u državi stavila pod svoju šapu, i nemoći jer ništa relevantno u državi ne uspijeva pokrenuti.