Od trećesiječanjske vlasti doživjeli smo već takvih instinskih poniženja da se u boljim kućama gase televizori kad počnu uvjeravanja kako imamo viši standard, kako je napokon došlo vrijeme slobode i demokracije i kako Haški sud nije nipošto prvoklasno ispolitizirna istitucija već sama Božja ruka pravde. No, postoje potezi na koje se ne može samo odmahivati rukom jer ne samo da vrijeđaju zdravu pamet, već ponižavaju u ovim osjetljivim relacijama u kojima se zapravo ismijavaju našim ranijim krvavim patnjama koje su mnogi sakrili u dno svoje duše da od nepravde jednostavno ne polude. Naime, osim poznatog rekvizitrarija detuđmanizacije Hrvatske nama se cijelo vrijeme vrlo vješto, vrlo organizirano, tako besprijekorno medijski sinhronizirano, retušira i ona ranija povijest tako da nam je zapravo naloženo da zaboravimo kako je i prije 90-tih ovjde tekao krvavi politički boj već i za same mrvice hrvatstva. U isto vrijeme komunistička vremena su u svojoj ukupnosti bila takva da je Slobodan Novak u svojim “Digresijama” za ta vremena izrekao najsažetiju i u isto vrijeme najprecizniju ocjenu rekavši: “Odvratna, ne samo teška, nego ogavna, premalo je reći neljudska”.

O tom razdoblju, a bilo je to jučer i znaju to mnogi bubrezi što su od onda na dijalizi, vlada potpuna silenzio stampa i ta perverzna šutnja o toj neljudskosti ide tako daleko da se više ne smijemo niti sjetiti da je Račan, dok trčkara veselo po budućoj cesti Zagreb-Split, u svojoj mladosti sjedio za stolom s istim društvom koje nije samo Ijude iz tog vremena proglašavalo neprijateljima već i istu tu cestu. Danas se, primjerice, ta cesta gradi bez i jednog spomena na tu sramotnu epizodu iz prošlosti hrvatskih komunista. Mi se naime općenito moramo praviti kao da te sramne prošlosti nije bilo i kao da u toj prošlosti čitav niz današnjih demokratskih lučonoša nije igrao glavne role. Nama je danas, primjerice, naloženo da svaki dan slušamo našeg “oca ljudskih prava”, uvaženog Žarka Puhovskog, a da pri tom i ne smijemo spomenuti kako je isti taj borac za ljudska prava prije 30 godina tako štitio ljudska prava da je bio svjedokom optužbe na političkim procesima gdje su zahvaljujući i njegovom iskazu ljudi završavali na robiji! Može li čovjek nakon takve prošlosti biti vjerodostojni borac za ljudska prava? Nakon te početne faze naređenog zaborava, čitava generacija Račanovih drugova iz vremena famozne hrvatske šutnje zasjela je u prvom redu u medije, zatim u sve pore kulturnog života, onda su na red došla brojna veleposlanstva i sada ulazimo u završnu fazu u kojoj na red dolazi nova afirmacija i onih najnižih slojeva, što su se poduhvatili doslovne, fizičke represije. U toj novoj fazi nama se tvrdi da smo sve to sanjali pa da čak niti komunistički zatvori nisu uopće bili okrutni, te da nismo samo tendeciozni, skloni revanšizmu, negoli da smo počeli izmišljati kako, zapravo, lažemo onako kako to već Hrvati poznati mitomani i znaju lagati. Da se ušlo za završnu fazu pretvaranja komunističkih vremena u pravu idilu svjedoči vijest kako je bivši zloglasni načelnik odjela osiguranja u kaznenopopravnom domu Lepoglava, Mirko Bistrović čovjek koji je u komunizmu obavljao stražarske i druge poslove i u zatvorima u Turopolju, ali i na Golom Otoku, postao novi upravitelj splitskog okružnog zatvora Bilice! To su dakle ti novi neopterećeni kadrovi koje nam je obećavao SDP uoči 3. siječnja a koje sada kako vidimo promovira SDP-ova ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović!

Po svoj prilici javnost o ovom skandalu ne bi niti doznala da čelnik HSP 1861 Dobroslav Paraga nije poslao svojevrsno otvoreno pismo javnosti, a posebno je interesantno kako su mediji ignorirali Paragine optužbe. Od svih novina na početku je jedino Večernjak-Bezgrešnjak objavio Paragino pismo, ali način na kako je to izvedeno zaslužuje srdačni partijski zagrljaj i uručenje zaslužene nagrade sedam sekretara SKOJ-a! Naime, pismo je plasirano u, rubrici pisma čitatelja, gdje umirovljenici obično žale sa visokim računima za struju, ili netko objavljuje da je nakon 30 godina nemarom pošte dobio pismo iz Australije!

Paraga pak u svom dopisu ističe kako je Mirko Bistrović bio “jedan od najzloglasnijih progonitelja političkih zatvorenika bivše komunističke Jugoslavije” te je, dodaje Paraga, “progone hrvatskih i albanskih političkih zatvorenika osamdesetih godina u Lepoglavi doveo do vrhunca, tako da su na Lepoglavu, republičku i saveznu Vladu u Beogradu stizale tisuće prosvjeda iz cijelog Zapada zbog zlostavljanja, represije, usamljenja u samice kao i premlaćivanja hrvatskih i albanskih političkih zatvorenika”. Paraga još ističe kako je tome i sam bio svjedok i da je bio jedan od zlostavljanih i proganjanih upravo po spomenutom Bistroviću. On eksplicitno naglašava kako posjeduje ”opsežnu dokumentaciju o odgovornosti M.Bistrovića za neljudski odnos prema zatvorenicima savjesti u Lepoglavi koji su od stražara pod njegovom zapovjednom palicom bili premlaćivani, stavljani u samice i mračare, disciplinski kažnjavani najstrožim kaznama i izolacijama”. Čelnik HSP-1861 još dodaje da je “spomenuti uveo takav režim strahovlade da politički zatvorenici nisu u krugu kaznionice smjeli uopće jedni s drugim razgovarati niti se družiti” te spominje primjer kada je jedan zatvorenik dobio 20 dana samice jer je jedan stražar “kod njega pronašao hrvatsku himnu koju je ovaj napisao na komadić papira”. Na kraju svojih optužbi Paraga navodi kako je “još 1986 podigao tužbu zbog zlostavljanja od M.Bistrovića i njegovih i da niti nakon 16 godina nije donesena niti prvostupanjska presuda”. Slobodna Dalmacija je pričekala par dana, a onda je prostor dala Bistroviću i čovjek stvarno mora imati dobre živce kada čuje Bistrovićevu obranu. On, dakako, generalno odbija sve Paragine optužbe i između ostaloga dodaje: "Ja, Paragu i ostale zatvorenike mogu razumjeti. Lepoglava uistinu nije bila zatvor koji bi osuđenom omogućila humano izvršenje kazne zbog svojih skromnih uvjeta, ali je zato kriv sustav, a ne Mirko Bistrović”. Tako je, pojedinac nije ništa, partija je sve! Priznati danas istinu o Lepoglavi i u toj istini biti ni manje ni više negoli načelnik odjela osiguranja i tvrditi da nemaš ništa sa tom količinom neljudskosti koja se mogla sretati od Golog Otoka do Lepoglave, to doista traži šaku apaurina. No, to nije kraj. Bistrović tvrdi da je u Lepoglavi zatvorenicima ostao u tako dobrom sjećanju, te je zbog toga “godišnje primao po osamdesetak čestitki od njih sa riječima zahvale” dodajući kako je njihov odnos zapravo bio tako prisan i korektan da se “znalo dogoditi da zapjevamo sa zatvorskim bandom “Sanjari” na priredbama koje su se organizirale”. Dakle, sada doznajemo da su Bistrovića u Lepoglavi zatvorenici tako voljeli da se tamo znalo pjevati i plesati , općenito veseliti se.

Zatvorenici su, dakle, bili na takvom provodu da bi se kasnije godinama pismeno zahvaljivali! Bože, može se li čovjek uopće dovoljno zahvaliti za te neponovljive trenutke radosti u kojima se po Lepoglavi pjevalo i plesalo do mile volje! Iz Bistrovićevog intervjua doznajemo da je do sada bio predsjednik općine Bednja, da ga ljudi tamo vole i da je uostalom prije dvije godine kao član HNS-a dobio 48 posto na izborima. Bistrović je dakle kadar Vesne Pusić na kojima će počivati građanska Hrvatska! Mirko Bistrović bivši načelnik odjela osiguranja u komunističkom zatvoru u Lepoglavi, na prošlim izborima pobijedio je dakle pod zastavom stranke kojoj je Savka Dabčević Kučar počasna predsjednica! Mirko Bistrović je čovjek koji je u Lepoglavu stigao 1970 godine. Prošao je put od stražara do zapovjednika straže, što je postao 1983 godine i na tom mjestu je ostao čak do polovice 1990. Mirko Bistrović je 1982 godine proveo nekoliko mjeseci na Golom Otoku kamo je poslan da bi uveo reda među tamošnjim stražarima i nakon svega spomenuti gospodin sjedi za istim stolom sa Savkom Dabčevič Kučar kako bi pod dirigentskom palicom Vesne Pusić gradili građansku Hrvatsku! Tjednima se nitko u ovoj gluhoj i posve nedostojanstvenoj zemlji nije usudio jedne riječi reći o ovoj sramoti da bi se doslovno sa dvije rečenice oglasio institut Vlado Gotovac gdje Gotovčeva supruga škrto navodi da Bistrovićevi navodi o uvjetima života u zatvoru Lepoglava nisu točni a onda se u takvoj iznuđenoj situaciji oglasio i PEN. U Lepoglavi je naime bio i Gotovac, tamo je zaradio bolest od koje je nedavno preminuo, a o Bistrovićevoj strahovladi za života je osobno svjedočio. I premda se ova sramota valja medijskim prostorom duže vrijeme, doslovno nitko na cijeloj hrvatskoj intelektualnoj sceni na ovaj politički prostakluk prve vrste jedne obrve nije podigao. Ne izlazi niti Kramarić iz koalicije premda ga barem uspomena na Gotovca na to obvezuje. Što, pak, Vesna Pusić doista misli o Gotovčevoj zatvorskoj patnji najbolje govori ovaj njen kadrovski izbor! Mirko Bistrović kao današnji upravitelj okružnog zatvora u Splitu tvrdi da želi “humanizirati zatvorski sustav”. Vesna Pusić ga je ponudila očito kao svoj najbolji kadar za te poslove, da bi mu ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović bez ikakve zadrške dopustila taj eksperiment. Dakle, koja je slijedeća perverzija?