Hrvatsku ovih dana, tko zna koji put u posljednjih dvanaest godina, ponovno trese balkanska paranoja, a hrvatski se političari stalno nešto čude. Nakon što je »slučaj Bobetko« dobro uzdrmao sve ono što je vladajućoj koaliciji ponuđeno iz Bruxellesa, vlast se silno začudila kada je prošli tjedan reagirao šef Europske komisije Jacques Wunenburger. Izjavio je, naime, da bi Hrvatska trebala dobro razmisliti o tome kada će uputiti zahtjev za punopravno članstvo u EU i da zapravo gubi teško stečeni kredibilitet - europske norme provodi samo pod pritiskom, kada joj voda dođe do grla.

Hrvatske vlasti na tu izjavu nisu službeno reagirale, na što su se naljutili novinari. Da političari potom nisu nervozno počeli zivkati ured Europske komisije i strane veleposlanike, moglo bi se reći da su s pravom prešutjeli Wunenburgove izjave. Šef Europske komisije zapravo nije rekao ništa novo ni spektakularno. Hrvatska je politika razapeta između ambicije i pogrešne percepcije o sebi te zabrinjavajuće neučinkovitosti na temeljnim pitanjima koja određuju uspjeh jedne zemlje u euroatlantskim integracijama. Kada se tome pridoda i obnovljeni strah od stvaranja nove Jugoslavije, kaos je potpun.

Premijer Račan je nedavno izjavio kako građane treba osloboditi dojma da je pravosuđe korumpirano. Dakle, dojam je važniji od činjenica. A činjenica je da hrvatski sudovi imaju gotovo milijun i pol zaostalih i neriješenih slučajeva. Činjenica je također da nitko dosad u ovoj zemlji nije osuđen zbog gospodarskoga kriminala. U Saboru će vam reći kako međunarodna zajednica ostavlja dojam da nepravedno želi nametnuti neke odredbe u Ustavnom zakonu o pravima manjina. Činjenica je pak da za donošenje tog zakona dosad nije bilo političke volje. Još od 1996. godine. Pomoglo bi, naravno, da se i predstavnici manjina dogovore o sadržaju zakona.

U Hrvatskoj se mnogi opet ne mogu oteti dojmu da je s europskom karijerom gotovo jer je posljednjim smišljenim strategijama velikih kombinatora negdje (ne zna se još uvijek gdje) odlučeno da se Hrvatska pridruži novoj balkanskoj uniji. Jer to je bio pakleni plan od samog početka. Činjenica je da je dvojba između Europe i Balkana sasvim promašena. Cijela priča svodi se na pokušaj uvođenja pravne države na dosad neregulirani Balkan. Hrvatska napušta Balkan u onoj u mjeri u kojoj je spremna prihvatiti europske standarde ponašanja. S Balkana, naravno, neće otići jer se geografija ne može promijeniti. Hrvatska politika može ipak promijeniti svoje pozicioniranje u regiji. Dojam o tome, posebice kako to učiniti, hrvatski političari nemaju. Ipak, pod dojmom su da će Jugoslaviji sve ići od ruke i da će joj svi u međunarodnoj zajednici popustiti. Bez obzira na to što Jugoslavija još uvijek nije započela pregovore o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, što od EU-a nije dobila ništa osim humanitarne pomoći, a ne žele je ni u Vijeće Europe. Neki hrvatski političari imaju dojam da Jugoslaviji i dalje ne treba dopustiti članstvo u Vijeću Europe. Iako je u tu organizaciju Hrvatska primljena uvjetno 1996. godine. Jedan dio tih uvjeta nije ispunjen do danas. Dojam da se treba što više distancirati od Jugoslavije, jer će upravo ona pretegnuti balkanski asocijacijski uteg, izravno ide na štetu hrvatskih ambicija u EU. Pametnoj politici izuzetno je stalo da joj susjedstvo demokratski napreduje. Ako je moguće, treba joj na tom putu i pomoći. Isto vrijedi iza BiH.

Koliko god to zagovarateljima teze Balkan ili Europa bilo mrsko, činjenica je da Hrvatska u EU ne dobiva zeleno svjetlo ne zato što nas tamo neće, nego zato što tako odlučujemo sami, svakodnevno, u praksi. Tako nas uz Balkan ne veže neka vražja globalna kombinatorika u kojoj je Hrvatska tako strateški važna, nego činjenica da je ovoj zemlji pravna država na klimavim nogama, a umjesto snažnih reformskih poteza u ekonomiji, novinske stupce ispunjavaju »dramatična« telefonska prepucavanja koalicijskih partnera. Za razliku od uređenih europskih zemalja u kojima se izbori dobivaju na temelju procjene birača o tome je li netko dobro vladao, Račanova je sudbina vezana uz odluku Žalbenog vijeća Haaškog suda. Odnosno hoće li uspjeti provesti odluku, ma kakva ona bila. To će se navodno dogoditi uskoro, krajem ovog mjeseca.

U BiH traje ogorčena borba ekonomskog opstanka države, SRJ se i dalje strašno muči s odabirom onih koji su reforme sposobni provesti. U Makedoniji socijaldemokrate na vlast nije dovela alternativa bezobzirnom krupnom kapitalu nego strah od nazadnjačkog nacionalizma koji je krivnju za sukobe i kriminal u pretvorbi bio spreman uvijek svaliti na »vanjske faktore«. Napokon, unatoč činjenicama, dojam je izuzetno važan. Dojam međunarodne zajednice da Hrvatska pokušava izbjeći svoje međunarodne obveze mogao bi se pretvoriti u činjenicu. Tada je Hrvatska u istinskom problemu.