Ustavni je sud jasno dao do znanja da načelo presumirane nevinosti do donošenja pravomoćne sudske presude ne znači i pravo pojedinca (optuženika) da izbjegava priznati nadležnost Međunarodnog kaznenog suda / Sud je dokazao da je teritorij tzv. krajine bio okupirano, a ne »državno područje«, da su vojska, zakonodavstvo i sve ostalo bili oznakom paradržave, pa su u pravnom smislu akti okupacijskih snaga ništavi za pravni poredak Republike Hrvatske

ZAGREB, 13. studenoga - Za 32 dana, dr. Jasna Omejec je Vladinu inicijativu u povodu »slučaja Bobetko« pretvorila u 52 stranice izvješća koje je Ustavni sud pretočio u odluku i jednoglasno je prihvatio. U uvodnom dijelu dokumenta Ustavni je sud ocijenio da »nije nadležan ocjenjivati ni suglasnost ni suprotnost općih akata Ujedinjenih naroda i njegovih tijela s Ustavom Republike Hrvatske, niti je u postupku zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda nadležan odlučivati protiv pojedinačnih odluka bilo kojeg tijela Ujedinjenih naroda«.

Takvim pravnim stavom Ustavni je sud jasno dao do znanja da načelo presumirane nevinosti do donošenja pravomoćne sudske presude ne znači i pravo pojedinca (optuženika) da izbjegava priznati nadležnost Međunarodnog kaznenog suda. »Okrivljena se osoba mora smatrati nedužnom«, ali »ako bi određeni pojedinac prekršio norme Ustava Republike Hrvatske i mjerodavnih nacionalnih zakona i normi međunarodnog prava koje obvezuju Republiku Hrvatsku, tada bi se njegovo ponašanje moralo smatrati protupravnim i kažnjivim«.

Slijedom toga Ustavni je sud utvrdio da je »djelovanje Oružanih snaga Republike Hrvatske poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja - uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprječavanje uništenja imovine, uzrokovano oružanim (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i terorističkim) napadima okupacijskih postrojbi poduzimanih s okupiranih područja - bilo u skladu s ustavnom obvezom Oružanih snaga da zaštite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njenu cjelovitost«.

Ustavni je sud, zapravo, usporedbom međunarodnih akata Hrvatske dok je još bila u sastavu SFRJ, Ustava i zakona donesenih nakon osamostaljenja, dokazao da je teritorij tzv. krajine bio okupirano, a ne »državno područje«, da su slijedom toga vojska, zakonodavstvo i ostale insignije bile oznakom paradržave, pa su u pravnom smislu akti okupacijskih snaga ništavi za pravni poredak Republike Hrvatske. Time je na ustavnoj razini legalizirana akcija »Medački džep«.Ustavni je sud takvim stavom ponudio i pravnu osnovu za ocjenu legalnosti i legitimnosti i svih ostalih akcija koje su poduzete u sklopu obrambenog Domovinskog rata.

U kontekstu stavova iznesenih o optužnici - za što Ustavni sud nije mjerodavan - stava o optužnici čija se pravna dimenzija utvrđuje isključivo na sudu na kojem je podignuta, i tvrdnje da su akcije HV-a bile ispunjenje ustavne obveze vojne sile jedne suverene države na teritoriju na kojem se taj suverenitet prostire, odgovor ustavnih sudaca je logičan: »To je pitanje ograničeno na pojedinačni slučaj i pretežno je činjenične naravi, te u tom dijelu nije u nadležnosti Ustavnog suda. Ustavni je sud nadležan odlučivati u pojedinačnim slučajevima samo u povodu eventualne ustavne tužbe protiv pravomoćnog sudskog rješenja«.

Sve tri ključne odluke donesene su nakon skupljene građe iz međunarodnih, nacionalnih i tzv. krajinskih izvora. Taj dio odluke sadržava obilje podataka o tome kako su međunarodna zajednica i Republika Hrvatska ustavno i zakonodavno shvaćale proces raspada Jugoslavije. S druge strane, »krajinski dokumenti« citirani u odluci Ustavnog suda ne samo da ukazuju na izrazit agresorski karakter paradržave, nego i upućuju na izravnu vezu okupiranih dijelova s Beogradom.