Nije »slučaj Bobetko« jedini koji je poljuljao povjerenje EU-a prema Hrvatskoj / Više od dvije godine traje koalicijska svađa o donošenju ustavnog zakona o pravima manjina, a europski uspjeh Hrvatske ocjenjivat će se i po temeljnim pitanjima poput reforme pravosuđa / Ako se Hrvatska zajedno s Rumunjskom i Bugarskom 2007. godine ne nađe u Europskoj uniji, odgovornost za to će snositi sadašnja vladajuća većina

Koliko god bila različita stajališta međunarodne zajednice i hrvatske vlade o tome surađuje li Hrvatska s Haaškim sudom ili se trenutno samo izmotava, odnosno je li trebala odmah haaškom optuženiku Janku Bobetku uručiti optužnicu, ipak postoji zajednički interes da se »slučaj Bobetko « što prije završi. Za one, unutar hrvatskih vlasti, koji su svjesni situacije ali i odgovornosti, koja se bez suvišne patetične dramatike može nazvati brigom za budućnost zemlje i njezinih građana, pitanje suradnje s Haaškim sudom puno je više od iščekivanja što će reći Žalbeno vijeće i što će onda Vlada učiniti. Hrvatska je nakon dvije godine pred istinskim odabirom želi li postati dijelom Europskih i transatlantskih struktura ili ne.

U osnovi, odabir je jednostavan - želi li su uistinu u zakonodavstvu provoditi standarde Europske unije ili ne? No, praksa je pokazala da je u Hrvatskoj tranzicijski put težak. Ako se barem na trenutak zaboravi na besmislene oporbne teze o tome kako je Hrvatska danas puno dalje od EU-a, nego što je to bila 1999. godine, sasvim se sigurno može ustvrditi da Hrvatska danas, ako, naravno, želi biti u EU društvu, mora jasno dokazati da joj je stalo do vladavine prava. No, nije »slučaj Bobetko« jedini koji je poljuljao povjerenje EU-a prema Hrvatskoj.

Više od dvije godine traje koalicijska svađa o donošenju ustavnog zakona o pravima manjina, a europski uspjeh Hrvatske ocjenjivat će se i po temeljnim pitanjima poput reforme pravosuđa. Formule su opet jednostavne. Kaos u pravosuđu djeluje kao odbojnik stranim ulaganjima, jer je kapital u osnovi kukavica - ide tamo gdje je sigurno. Ako se Hrvatska zajedno s Rumunjskom i Bugarskom 2007. godine ne nađe u Europskoj uniji, odgovornost za to će snositi sadašnja vladajuća većina. Prošlih deset godina nepovratno je izgubljeno i o tome više, zapravo, nema smisla ni raspravljati. No, poraz europske politike u Hrvatskoj ne mjeri se samo raspravama o suradnji s Haaškim sudom. On se mjeri i kad se dogodi »šećerna afera« i kad se uništavaju zemljišne knjige kad netko želi bespravno graditi. One zemljišne knjige, koje je Austrougarska tako marljivo radila, a preživjele su sve režime. U Hrvatskoj se trenutno, kad je riječ o približavanju EU-u, događaju dva različita procesa. U isto vrijeme polagano se, na tehničkoj razini, provode reforme u vezi sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, a nedozrela politika, ovisno o unutarnjoj dinamici, najvaljuje hoće li standarde poštivati ili ne. Takav ritam korak naprijed korak natrag izaziva sumnje.

Upozorenja europskih diplomata da Hrvatska treba dobrano razmisliti o vremenu kada traba uputiti Bruxellesu zahtjev za punopravno članstvo, uporno se ponavlja iz međunarodnih krugova, tiče se upravo toga. Aplikacija nije samo puki list papira, ona podrazumijeva da je zemlja već poduzela neke korake, da razumije svoje obveze te da ih je spremna ispuniti. Predaja zahtjeva u okolnostima koje ne zadovoljavaju uvjete EU-a znači da zemlja uopće ne razumije što se od nje traži.

Onoga trenutka kada je Hrvatska potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, dobar dio uvjeta prešao je iz vanjske u unutarnju politiku. Neispunjavanje domaće zadaće svaki put veže ruke diplomaciji da objašnjava u svijetu kako Hrvatsku treba tretirati kao ozbiljnog kandidata za EU.

Hrvatska je u ekonomskom smislu među najjačim kandidatima za drugi val proširenja EU-a, ali o realizaciji tog cilja odlučivat će politička elita koja je očito u krizi. Vrlo je u tom smislu zanimljiva posljednja analiza Deutsche bank. Oni kažu da Jugoslavija ima najveći potencijal u regiji, koji joj može ubrzati put prema EU-u; u BiH i Makedniji pitanja sigurnosti otežavaju privredni razvoj, a u Hrvatskoj i Rumunjskoj makroekonomski pokazatelji su puno bolji od svih spomenutih. Jedino su rezultati strukturnih reformi razočarajući, kaže Deutsche bank.

Odgovornost za razvoj Hrvatske osjećaju i strani veleposlanici. U posljednje dvije godine uvjeravali su svoje vlade da je Hrvatska doživjela demokratski preobražaj, da joj se trebaju otvoriti europska vrata, jer uvodi vladavinu prava, a savjetovali su i svoje gospodarstvenike da im se u tu zemlju isplati ulagati. Zato im je između ostalog i stalo da se »slučaj Bobetko« što prije riješi. Ne bi bilo dobro da ih hrvatska politička elita demantira, ne zbog njih, nego zbog hrvatskih građana koji su im na izborima dali povjerenje.