Ako je iz dvije donedavno najveće stranke, HDZ-a i HSLS-a, proizišlo deset novih, onda je jasno da se homo politicusi doživljavaju uspješnima samo kao lideri stranaka

Nakon što je Stjepan Radić priznao Vidovdanski ustav i ušao u jugoslavensku vladu, Ante Pavelić stvara Hrvatski blok s disidentima HSS-a. Pašalićev Hrvatski blok nastao je protiv HDZ-a i samo od HDZ-ovih disidenata. On je simptom partiokratske krize vodećih stranaka. Najprije su se podjele drugih stranaka, inicirane upravo iz kuhinje HDZ-a, orkestrirale protiv HSS-a i HSP-a kako bi se oslabila konkurencija na tržištu stranačkog hrvatstva. Ali nakon neuspjelog Manolić-Mesićevog saborskog unutarhadezeovskog puča, bumerang stranačkog urušavanja vratio se samom HDZ-u. Manolić i Mesić osnovali su HND. Posttuđmanovski izbori bili su prilika za daljnju podjelu HDZ-a. Stvaraju se DC, pa HIP i HB.

Sukob oko autentičnosti liberalnog vodstva doveo je do diobe HSLS-a najprije na LS, a sada Libru s tendencijom daljnje liberalizacije stranačkog rekonstituiranja. Što je manje mjesta u jedinoj državnoj firmi kojoj ne prijeti stečaj - Hrvatskom saboru - to je veća gužva u višestranačkom sustavu, tako da je hrvatska politička scena od osamdesetak stranka narasla na stotinjak. Ako je iz dvije donedavno najveće hrvatske stranke, HDZ-a i HSLS-a, proizišlo deset novih, onda je jasno da se homo politicusi doživljavaju uspješnim samo kao lideri stranaka. Jer tek vladanje strankom osigurava pripadnost političkoj klasi. Hrvatska demokracija, smatra Ivan Supek, počiva na reboljševizaciji unutarpartijskog djelovanja.

Predsjednik stranke je neprikosnoveni idol koji traži poslušnike, a zauzvrat im osigurava mjesto u vlasti. Ta se poslušnost stranci traži i od pripadnika nacionalnih manjina, koje jedino partijska vrhuška velike stranke može postaviti u Sabor, a ne narod kao do sada. Zato i treba govoriti o partiokraciji, a ne o demokraciji, što je uistinu najveći demokratski incident u ovoj hrvatskoj tranziciji s Balkana na Balkan. Partijsko razmišljanje toliko je metastaziralo da se partijcima čini posve demokratskim u isto vrijeme sjediti u zakonodavnoj vlasti kao zastupnik, a u izvršnoj kao gradonačelnik, dok ministri leže na novcima u nadzornim odborima najvećih hrvatskih tvrtki, što je deprimirajuće za shvaćanje politike kao služavke općem dobru.

Supek drži da je to moguće ako se političari deprofesionaliziraju kako je to bilo u Austro-Ugarskoj, staroj i novoj Jugoslaviji. Jer ako su prosječne plaće i mirovine oko 2000 kuna, a političari zarađuju do deset puta više, ljudi će gledati da politiku prakticiraju kao zanimanje. Ministri ne dozvoljavaju da ijedan stručnjak u njihovoj branši bude bolje plaćen od njih, tako da je teško očekivati da će politika postati manje popularna ako se dignu plaće u izvanpolitičkom sektoru. Ostaje dakle jedino moguće rješenje da se politikom bave samo oni koji je doživljavaju kao besplatnu dužnost prema domovini. Time će na cijeni dobiti moralniji pojedinci. To bi u najkraćem bio program Alijanse za treću Hrvatsku. Može li to "druga Hrvatska" dozvoliti?

Neki se predstavnici trećeg puta Alijanse, koja treba prerasti u stranku, nadaju da će ona postati i treća po snazi nakon izbora. Njeni oponenti tvrde da je to sijanje magle budući da politička oligarhija neće dozvoliti ni promjenu političkog ni izbornog sustava te će radije koalirati i u zasad nezamislivim kombinacijama, nego izrelativizirati svoje političke butige. Odakle sredstva za ostvarivanje ove nove patriotske politike ako je novac u stranim rukama? Kako će reagirati narod? Jedan od tiših lidera Alijanse Duško Bilandžić podsjeća da Hrvati već pune 24 godine trpe gospodarsku krizu komunističkih, hadezeovskih i sada koalicijskih vlasti pa je teško zamišljati da će potrebnu rezolutnost zamijeniti za nepotrebno trpljenje.