Bosanac: Da je međunarodna zajednica reagirala 1991. godine u Vukovaru i zaustavila Miloševića i JNA, mnogi bi životi bili spašeni, a rata u BiH možda ne bi ni bilo / Njavro: Svi, ali baš svi, od spremačice do vozača, bespoštedno su pomagali ne pitajući za naciju u tim teškim uvjetima. Na kraju smo ostali i bez sanitetskog materijala, od lijekova tek najnužnije, ali ne i ono što smo trebali

ZAGREB, 14. studenoga - Prije 11 godina, 20. studenoga bila je srijeda. Tadašnja JNA ušla je u vukovarsku bolnicu nakon jezive, tromjesečne opsade grada. U najtežem vukovarskom razdoblju, na središte grada palo je desetak tisuća granata. U bolnicu su dnevno dovozili i po 60 ranjenika. Bez vode, struje, lijekova, nadljudskim naporima, dvoje se liječnika s ostatkom tima borilo za svaki život - dr. Vesna Bosanac i dr. Juraj Njavro, najpoznatiji su živi svjedoci Kalvarije koju su prošli u ratnoj vukovarskoj bolnici.

»Kad me danas pitate za prve asocijacije na te strašne dane, ranjenici mi prvo prostruje mislima, a odmah zatim sjetim se silne mase ljudi koji su došli u bolnicu potražiti utočište. To ostaje u trajnom sjećanju, ti su ljudi hrlili u bolnicu imajući ogromno povjerenje u sve nas koji smo tamo radili. Svi, ali baš svi, od spremačice do vozača, bespoštedno su pomagali ne pitajući za naciju u tim teškim uvjetima. Na kraju smo ostali i bez sanitetskog materijala, od lijekova tek najnužnije, ali ne i ono što smo trebali. Pravo je čudo da su ljudi u tim uvjetima preživljavali, no i sad mislim - preživjeli su jer je bilo entuzijazma«, prisjeća se danas dr. Njavro, saborski zastupnik HDZ-a, i sam poslije pada Vukovara zarobljenik logora u Srijemskoj Mitrovici.

Za zločinačko granatiranje bolnice nije bilo opravdanja, isticala je dr. Bosanac u Haagu u ožujku 1996. kao prva svjedokinja optužbe u procesu protiv oficira JNA, ozloglašene vukovarske krvave trojke Veselina Šljivančanina, Mile Mrkšića i Miroslava Radića. Tvrdila je na Sudu da u blizini nije bilo ni vojnih uporišta niti ikakvih vojnih objekata. A kad joj je sudac Claude Jorda na kraju iskaza ponudio da kaže još nešto prije povratka u domovinu, mirnim je glasom iznijela svoju optužbu: »Da je međunarodna zajednica reagirala 1991. godine u Vukovaru i zaustavila Miloševića i JNA, mnogi bi životi bili spašeni, a rata u BiH možda ne bi ni bilo. Ovako, samo u ratu u Hrvatskoj ubijeno je 7000-8000 ljudi, ne zna se sudbina 2800 ljudi od kojih je 1280 iz istočne Slavonije«. Bile su to upozoravajuće brojke pet godina nakon pada Vukovara.

Vukovarski kirurg dr. Juraj Njavro svaku svoju operaciju u nemogućim uvjetima i sada pamti. Male djevojčice Dragane uvijek se sjeti kad ga se pita o tim strahotama. I ovom prigodom ponovno spominje »malu Draganu«: »Imala je pet-šest godina, a na nju su me asocirali i ovi događaji s djevojčicom iz Škabrnje. Nešto slično dogodilo se malenoj, istrčala je van u ono strašno doba kada od granata nismo mogli oka otvoriti. U jednom blagom zatišju, djetetu je lopta izletjela van, ona je potrčala za njom, granata je pala, a malenu su mi dovezli s teškim ozljedama grudnog koša, trbuha, bubrega, nogu... ne znam što nije bilo ozlijeđeno. Reanimirali smo ju, operirao sam nadljudskim naporima skupa sa sestrama i drugim liječnicima... Danas je Dragana srednjoškolka, živi u Vukovaru, a ja ju često spominjem«.

Djeca su u bolnici dijelila sudbinu ostalih. Za njih nije bilo sunca, igre, hrane ni vode. Najstrašnije je postalo kad su nestale i zadnje zalihe krvi, a ranjenike su dovozili sa svih strana, s fronte, ulice, podruma, skloništa... Pod kišom metaka i granata Vukovarci su dolazili u bolnicu darovati krv. Cijelo vrijeme rata, u bolnici se pomagalo svima, operiralo se u trima priručnim dvoranama i po 20 sati dnevno. Kad je dnevno bilo 12 ranjenika, bio je to »lagan dan«, a znalo se dogoditi da ih je bilo i stotinjak. Gotovo 4000 bolesnika prošlo je kroz bolnicu u doba vukovarske epopeje, funkcionirala je u podrumu, na hodniku, s trudnicama i novorođenčadi...

Dr. Juraj Njavro najteže je podnio dječje patnje, muke svih kojima je mogao pomoći da je imao čime. I nepravdu s neprijateljske strane. I laži koje su se od tamo širile. »Šestomjesečna beba ranjena je gelerom, 19. studenoga 1991. sam je operirao, a potom ju je okupacijska vojska odvela na VMA u Beograd. Liječnici su joj skinuli zavoje i rekli, otprilike - evo, vidite, sad smo završili operaciju djetata koje su ustaše teško ranile«, priča dr. Njavro za kojega njegovi sugrađani ni sad ne štede riječi hvale za sve što je tih ratnih dana za njih učnio.