General Bobetko je napokon, nakon mjesec i pol dana besmislenog natezanja hrvatske vlade s Haškim sudom otišao u bolnicu, a premijer Ivica Račan slavi svoju Pirovu pobjedu. Bez prolijevanja krvi uklonio je HDZ Krajinu oko Bobetkove kuće u središtu Zagreba i riješio problem onako kako je i slijepcima bilo jasno da se jedino može riješiti. No da je to učinio odlučno i principijelno odmah, onda on ne bi bio Ivica Račan, čovjek koji vlastite poraze naciji prikazuje kao pobjede.

Premijer je i na godišnjem savjetovanju svoje stranke u Tuheljskim toplicama, pompozno nazvanim »SDP – odgovornost za Hrvatsku«, najavio da će na sljedećim izborima njegova stranka tražiti još jedan mandat uvjeravajući birače kako u ove tri godine žive bolje nego što su nekada živjeli, baš kao što su hadezeovci to činili osiromašenom i pokradenom puku uvjeravajući ga u blagodati njihove demokracije u odnosu na komunistički mrak. Prodavanje čišćeg zraka i slobodnog disanja kao izborni program još jednom potvrđuje upravo Ivicu Račana kao jedinog pravog i istinskog nasljednika Franje Tuđmana .

Što o Račanovom »boljem životu« misli 400 tisuća nezaposlenih, što misle promrzli radnici »Croatia busa« koji štrajkaju, oni iz ubijene sisačke Željezare i jednog od hrvatskih brodogradilišta koje će Račanova vlada giljotinirati, kao i još mnogi drugi obespravljeni i osiromašeni koji su 3. siječnja bili prevareni jer su mislili da su glasali za socijaldemokrate, ostaje, prije ili kasnije, da se vidi.

Nekada je izborna ješka SDP-a bila »Bolji život svima, a ne samo njima!«, dok je navodno u Tuheljskim toplicama predloženo za sljedeće izbore geslo »Sve za obitelj«. I on bi, nakon što se prvi nakon tri godine potvrdio kao »Bolji život svima nama, siromaštvo vama«, bio pravi nomen est omen ove vlasti. Jer, ona upravo funkcionira na principu »Obitelji«, one talijanske »famiglie« koja je obilježila Ameriku. U njoj se ne poštuju prije svega otac i majka, djeca, braća i sestre, već kumovi, u njoj sklad nije osnovni zakon ponašanja, već omerta, zakon šutnje, a kazna za njegovo kršenje je jedna jedina – smrt.

Tako i Račan funkcionira poput popularnog Tonya Soprana koji je filmsko otjelovljenje mafijaškog šefa. Za javnost on je brižan otac koji svoju djecu beskrajno voli, tjera ih u školu i želi im dobro, a svojoj supruzi kupuje skupocjenije darove nego li ljubavnicama. Iza scene odvija se njegov istinski život iznuda, ucjena, potkupljivanja, prostitucije, ubojstava, svega onoga što čini da bi zaštitio svoju mafijašku i stvarnu obitelj.

Tako i Račanova »pobjeda« u slučaju Bobetko krije podzemne pregovore s onima koji su usred Zagreba oteli dio teritorija kontroli njegove vlasti. S njihovim glavešinama ( Hebrang ) pregovara, dok druge manje šefove iz svojih redova eliminira ( Budiša ) ili ih kompromitira i ucjenjuje ( Tomčić ). Cijenu će ionako platiti oni mali sitni dileri koji se bore za preživljavanje na ulici, jer za njih u raskošnom kupleraju i kockarnici Hrvatska nema mjesta. Oni nisu dio obitelji, njih ne štiti mafija kao hadezeove tajkune koji su pokrali ovu zemlju i dan-danas njome slobodno šeću i kojima su se pridružili njihovi crveni pandani. Ujedinjeni pod plaštom omerte. Ti potlačeni na svojoj će koži najbolje osjetiti grandiozne uspjehe Vlade koja nas s osmijehom na licu vraća na Balkan, oni će odrobijati sve njezine dosege.

Račan je zaista u nečemu uspio: u krug 200 obitelji kojima je Tuđman podijelio Hrvatsku, uspio je ugurati i nekoliko svojih. Jedina razlika između njega i Soprana je ta što nam je Tony simpatičniji i ljudski razumljiviji u svojoj podvojenosti između dvije obitelji. Njemu u dilemama pomaže psihijatrica, a nama, razapetim između Corleonea i Caponea , može pomoći samo Eliot Ness.