Istodobno, jedan Hrvat medijima povjerava kako je pokrenuo biznis u Srbiji. Dejan Košutić sve je svoje poslovne interese preselio u Beograd. Unuk Franje Tuđmana tvrdi da se »u Srbiji još može početi veliki biznis«, primjećuje da Hrvatska, za razliku od Slovenaca, te šanse »ne iskorištava dovoljno«. Mladi poduzetnik ističe da u Beogradu nije imao »baš nikakvih neugodnosti«, za razliku od Zagreba, gdje su mu negativni politički repovi uništili poslove.

S druge strane, ravnateljica Drame zagrebačkog HNK Snježana Banović najurena je s posla, u osnovi zbog njene spremnosti da nacionalnu kazališnu kuću odvede na gostovanje u Beograd. Glumci koji su odbili igrati »pred agresorom« dobili su pljesak, ona nogu. U javnosti ponovo se pokušava podgrijati strah od »sirenskog zova Beograda«. Iz politike tim raspoloženjima ritam sada udara Dražen Budiša. Račanov strateški partner na prošlim izborima u jednom intervjuu alarmira: »Hrvatstvo je opet nepodobno« i »Hrvatskom vladaju nereformirani Jugoslaveni«. Šef HSLS-a, između ostalog, proziva da, baš kao i početkom prošloga stoljeća, i »danas postoji dio inteligencije koja svoju tobožnju otvorenost, širinu i humanističku orijentaciju potvrđuje naglašenom spremnošću za posebne odnose s Beogradom«.

Što je, dakle, Zagrebu činiti vis-a-vis Beograda? Ponašati se prije svega krajnje racionalno. Neminovno je da su ratni užasi ostavili tragove i za ublažavanje tih trauma trebat će mnogo vremena. U tom se procesu brzina ne smije forsirati. Ranjene treba razumjeti, ali državna politika mora sa susjedima, svima, normalizirati odnose. Nesumnjivo je također da je suradnja i ekonomski opravdana. Ljubljana je to odavno shvatila, pa dok je Picula izvoljevao s uvjetima, da bi s Beogradom uopće sjeo za stol, Slovenija je svoju ambasadu u Srbiji nakrcala privrednom diplomacijom. Izvoz u Jugoslaviju u prvoj polovici ove godine porastao im je za 37 posto.

Racionalan diskurs onemogućavaju nacionalne uspaljenosti. Hrvatski je nacionalni program devedesetih godina artikuliran kao antisrpski. U relaciji prema Srbima, Srbiji, i Jugoslaviji, kao njihov antipod. Profesorica Mirjana Kasapović svojedobno je, na početku Miloševićeva pohoda, tvrdila da je »srpsko pitanje« konstituens ne samo srpske, nego i politika svih drugih nacija u Jugoslaviji. Da svi drugi svoje nacionalne interese određuju u odnosu spram Srba. Zbog tadašnjih okolnosti to je bilo sasvim razumljivo. Ali fokusirati i svoditi danas nacionalnu politiku na odnos prema Beogradu, znači pristajati na opasan redukcionizam. Tražiti još uvijek na toj strani uzrok hrvatskih problema, izraz je svojevrsne nemoći. Glavni problem više nikako ne može biti u Beogradu, nego u glavama koje bez tog bauka ne znaju funkcionirati.