Prije jedanaest godina, nakon tromjesečne opsade, velikosrpske postrojbe okupirale su Vukovar, hrvatski grad na Dunavu, koji se suprotno predviđanjima i vojnim pravilima hrabro odupirao tada moćnoj vojnoj mašineriji velikosrpskog agresora. Kad je veći dio grada pretvoren u ruševinu, drveće zbog tisuća projektila ostalo bez granja, a branitelji bez streljiva - utihnuo je i otpor grada koji je već tada postao simbolom hrvatske borbe za slobodu i samostalnost.

Osim manjeg dijela onih koji su uspjeli naći izlaz do slobodnih područja, ostatak nesrpskog stanovništva je ili ubijen, ili odveden u logore ili pak, unatoč prisutnosti međunarodnih promatrača, jednostavno protjeran. Studeni 1991. bilo je mjesec u kojem je velikosrpska politika upravo nad Vukovarom toliko razodjenula svoje zločinačko lice da ni dobar dio međunarodne javnosti, koji je dotad gotovo nezainteresirano pratio njegovo umiranje, to nije mogao previdjeti.

Nakon pada grada, najviše posla imale su inženjerijske postrojbe okupatorske vojske koje su otkopavale prostor za masovne grobnice. Masakr je trajao danima. Počevši od likvidacije ranjenika iz vukovarske bolnice koju su zapovjedili i počinili »oficiri« okupatorske vojske, pa do, kako se kasnije doznavalo, privatnih logora u kojima su mučeni i potom likvidirani hrvatski zarobljenici. Iako je dosad dio nestalih s predugačke vukovarske liste ekshumiran i identificiran, sudbinu većeg broja branitelja i civila tek će trebati otkriti.

Ono, međutim, što u slučaju Vukovara još dodatno boli jest činjenica da je i nakon jedanaest godina većina odgovornih za uništenje tog grada i smrt njegovih stanovnika - još na slobodi. Haaški sud kao da, unatoč suprotnim uvjeravanjima, ima više razumijevanja za Šljivančanina, Radića i druge egzekutore iz studenoga 1991. nego što bi se to moglo očekivati od Tribunala koji govori da mu je isključiva namjera kažnjavanje zločina, a ne bavljenje politikom.

Kako objasniti da ni nakon dugih jedanaest godina većina srpskih zločinaca koji su ubijali Vukovar nema u Haagu, kako shvatiti gotovo blagonaklonost prema JNA »oficirima« koji su provodili agresiju na dubrovačkom području, pa su sad ipak ili oslobođeni sumnje ili suđenje čekaju na slobodi, dok se s druge strane najviše hrvatske vojne zapovjednike zbog oslobodilačkih operacija iz kasnijeg razdoblja, i to temeljem tzv. objektivne zapovjedne odgovornosti, želi prebaciti u haaški pritvor.