Vukovar ima snagu hrvatske Guernice. Predsjednik Sabora, Zlatko Tomčić, jučer u tužnoj koloni kaže: »Došao sam šutjeti i moliti«. Vrijeme ni malo ne umanjuje potresnost kalvarije kroz koju je taj grad u ratu prošao. Svake godine u ovo vrijeme Hrvatska se iznova s pijetetom sjeća »žrtve Vukovara«.

Ali joj nije potrebno, zapravo je strašno opako i opasno, ako se spomen na ratna stradanja koristi kako bi se Vukovar zauvijek zadržao u prošlosti, u ratnim raspoloženjima i neprijateljstvima. Grad je i danas, skoro kao u vrijeme rata, etnički strašno podijeljen. Hrvati i Srbi žive jedni pored drugih, zapravo jedni kontra drugih. Nacionalno strogo su odvojene i manifestacije kojima se obilježavaju ratna stradanja. Srbi su se na svome groblju sjetili svojih žrtava, Hrvati su u masovnim povorkama promarširali gradom sjećajući se tužnih kolona od prije jedanaest godina. Jedni drugima nisu prilazili, ni pružili ruku na sućut. Gradonačelnik je ponovo, kao i prethodnih godina, poručio da Srbi na hrvatske komemoracije nisu dobrodošli. »Pustite nas da sami odbolujemo svoje rane«, rekao je Vladimir Štengl. Po njemu, još je rano za normalizaciju suživota sa Srbima.

Svakako, pravo da se u tišini i samoći odboluju svoje rane nikome se ne može odreći. Svaki Vukovarac ponaosob odlučuje o svom odnosu prema pripadnicima druge etničke skupine, svaki za sebe odlučuje o pomirenju i suživotu. Ali državna politika ne smije se zarobiti prošlošću. Uvažavajući osobna, grupna pa i masovna raspoloženja i frustracije, ona se mora okrenuti budućnosti. Mora izaći iz ratnih formula, svoju tugujuću crninu ne smije koristiti kao maskirnu odoru. Prvenstveni joj je zadatak uspostava mirnodopskog, normalnog građanskog života, brisanje etničkih konfrontacija. Obnavljanje povjerenja neće doći samo od sebe, vrijeme u tome može biti saveznik samo ako ga se dobro iskoristi.

Zato je neminovno razdvojiti sjećanje na stradanja i tragediju od pokušaja da se uspomena na žrtve koristi kao sredstvo stalnog održavanja stanja rata. Jedno je pokloniti se Vukovaru, sasvim je drugo koristiti Vukovar za nastavljanje rata drugim sredstvima. Sjećanje na ratnu tragediju ima smisla samo ako mu je zaključak: nikad više. Evociranje užasa ne smije služiti podgrijavanju neprijateljstava. Rat u Vukovaru mora se napokon okončati.

Sve dok je grad etnički razdrt, njegova se ratna tragedija nastavlja. Povodom Dana sjećanja SDP je ove godine istakao svoje »čvrsto opredjeljenje za Vukovar pomirenja, a ne Vukovar podjela, Vukovar dijaloga, a ne Vukovar šutnje, za Vukovar napretka, a ne Vukovar beznađa«. Bez operacionalizacije taj politički stav ostaje tek prigodna parola. Ne treba se zanositi velikim riječima o pomirenju. Ali u izgrađivanju kulture mira, tolerancije i demokratskih vrijednosti vlast je spram hrvatske Guernice još uvijek veliki dužnik. Lani smo u ovo vrijeme na ovom mjestu napisali da je Vukovar u ratu postao grad smrti, a zadaća je hrvatske vlasti da ga vrati životu.