U Pragu u četvrtak i petak NATO u svoje članstvo poziva sedam novih članova. Nije riječ o zemljama koje su na svojem reformskom putu savršeno obavile posao. Dapače, pozivnicu će dobiti iako se priznaje da još nisu u potpunosti spremne ispuniti sve zahtjeve članstva. NATO je shvatio da te države nisu držale fige u džepu i da su marljivo ustrojavale sustav koji je omogućavao stalne reforme. Hrvatska taj posao tek počinje

Hrvatska svakim danom dobiva sve više kritika iz inozemstva jer stalno, navodno, odbija prihvatiti europske standarde i ispuniti međunarodne obveze. Vijeće ministara EU-a poslalo je već treće upozorenje kako će se Hrvatskoj zaustaviti proces približavanja Bruxellesu ako ne pokaže da želi surađivati s Haaškim sudom.

Premijer, najviša funkcija izvršne vlasti, daje na svoju ruku jamstva optuženiku da neće biti procesuiran na međunarodnom UN-ovu sudu. Mnogi smatraju da time ignorira pravosuđe. Istodobno zemljom počinju kolati raznorazne informacije o novim pokušajima međunarodnih čimbenika da se ponovo stvori za Hrvatsku pogubna balkanska unija, a razni međunarodni predstavnici, zasad još samo u kuloarima, proglašavaju se svakojakim smutljivcima. Dok se u NATO primaju nove članice, Hrvatska traži srednji put...

Ovo, nažalost, nije prepisan novinski tekst od prije, recimo, pet godina kad smo u Bruxellesu bili »duboko« zamrznuti, a ni NATO nismo mogli primirisati. Hrvatska danas, dvije godine nakon izbora, nema reformsku vladu, nego koaliciju koja u međunarodnim krugovima nailazi na sve veće nepovjerenje. Krediti dobiveni u siječnju 2000. polako se troše, a u posljednja dva mjeseca hrvatska politika se, zbog haaške akrobatike, bavi poluistinama i zavaravanjima, i sve više tone u vlastite obmane. Na kritike izvana reagira se sve nervoznije.

Sve ovo počinje polako podsjećati na već viđeno. U vrijeme HDZ-a često smo se ljutili zbog crne slike Hrvatske u inozemstvu jer smo smatrali da se ipak pretjeruje. Kako je vrijeme odmicalo, činjenice su nas polako demantirale. Danas se ljutimo kad nas netko, na primjer u NATO-ovu parlamentu, neopravdano napadne zbog pitanja u vezi s kojima zapravo više nema problema. Hrvatska bi se vlada nad posljednjim događajima u Istanbulu trebala duboko zabrinuti. Ne stoga što bi optužbe imale veliku političku težinu ili, ne daj Bože, utjecaja na odluke Sjevernoatlantskog vijeća, nego stoga što su optužbe na račun Hrvatske samo dio kolateralne štete koja se dogodila nakon sulude političke akrobatike s Haaškim sudom.

Signali koje Hrvatska šalje u svijet već dugo nisu dobri. Nije, međutim, riječ samo o odnosu s Haagom. Koalicijska vlast uporno dalje radi na učvršćivanju partitokracije, pa su u tijeku sramotna natezanja o ustavnom zakonu o pravima manjina. Strani predstavnici već su odavno ispravno ustvrdili da vlastima nije stalo do svrhe tog zakona, te da za donošenje istog nema političke volje. Ono što nisu rekli jest da je vlasti stalo samo do učvršćivanja partitokracije. Predstavnike manjina se stoga pokušava staviti na stranačke liste, a cijela se priča zapravo tiče nadmudrivanja u vezi s izbornim zakonom kako bi se nastavak te partitokracije mogao osigurati. Svrha donošenja zakona zato im uopće nije bitna, pa vjerojatno stoga još nisu donijeli zakon o financiranju stranaka.

Oko nas, ne tako daleko, ovaj se tjedan događaju važne stvari. U Pragu u četvrtak i petak NATO u svoje članstvo poziva sedam novih članova. Nije riječ o zemljama koje su na svojem reformskom putu savršeno obavile posao. Dapače, pozivnicu će dobiti iako se priznaje da još nisu u potpunosti spremne ispuniti sve zahtjeve članstva. Bitni su, međutim, signali koje su te zemlje slale u Bruxelles, prema kojima je NATO shvatio da nisu držali fige u džepu i da su marljivo ustrojavali sustav koji je omogućavao stalne reforme.

Hrvatska taj posao tek počinje. I to u otežanim uvjetima jer nema reformsku vladu. Iskustva tranzicijskih zemalja govore da su se reformske vlade žrtvovale, jer su reforme teške i nepopularne, kako bi ih u sljedećem mandatu zamijenili bivši komunisti ili desničari. Takav razvoj događaja nije ih spriječio da uđu u Europu. Naravno, pod uvjetom da je riječ o europskoj ljevici ili desnici koja prihvaća pravila kluba u koji žele ući. To, međutim, zahtijeva odgovornost prema vlastitim biračima.

Dvanaest godina hrvatske države dokazuje kako naši političari te odgovornosti jednostavno nemaju. Dok se to ne dogodi, hrvatski će političari slati različite signale, a borbom za nacionalni dignitet bavit će se onda kad im je ugrožena privilegija, bilo da je riječ o prikrivanju gospodarskog kriminala ili aranžmanima koji bi trebali osigurati sigurniju pobjedu na izborima.