Prekid vatre i povlačenje snaga provedeni su u predviđenim rokovima, ali je na mnogim drugim elementima sporazuma došlo do većih ili manjih zastoja i kašnjenja, osobito na provedbi Aneksa 7. kojim je svim prognanim i izbjeglim osobama zajamčeno pravo na povratak ili pravičnu naknadu imovine / Naveću odgovornost za loše rezultate ostvarene u provedbu Aneksa 7. snose, naravno, lokalne strukture, ali ni međunarodna zajednica nije bez grijeha

ZAGREB, 20. studenoga – Ujedinjeni narodi, odnosno misija svjetske organizacije, završili su posao u Bosni i Hercegovini. Njihovo povlačenje iz te zemlje otprilike će se podudariti sa sedmom godišnjicom svečanog potpisivanja Daytonskom sporazuma, kojim je okončan rat u BiH. Mirovni sporazum za BiH, koji je utanačen i parafiran 21. studenog 1995. u zrakoplovnoj bazi Wright Patterson u blizini Daytona, svečano je potpisan u Parizu 14. prosinca iste godine, a završetak mandata UN-ove misije u BiH predviđen je za kraj ove godine.

O sedmoj godišnjici njegova parafiranja, slično kao i o većini prethodih, može se konstatirati da su mnoge stvari utanačene u Daytonu pretočene u stvarnost te da je načinjen znatan napredak u procesu prevođenja BiH iz ratnog u mirnodopsko stanje, ali se isto tako mora reći da još nije moguće utvrditi datum okončanja provedbe Daytonskog sporazuma. Ako o provedbi onoga što je utvrđeno u Daytonu uopće ima smisla govoriti budući da je izvorni dokument već pretrpio određene modifikacije, neke nove su u pripremi, a neke o kojima se danas govori na konferencijama i okruglim stolovima bi se još mogle dogoditi.

Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, kako se službeno zove Daytonski sporazum, i njegovim aneksima (ukupno ih je 11) utvrđen je model prekida vatre, povlačenja snaga na novu liniju razdvajanja i uspostave nove državno-pravne strukture u BiH. Prekid vatre i povlačenje snaga provedeni su u predviđenim rokovima, ali je na mnogim drugim elementima sporazuma došlo do većih ili manjih zastoja i kašnjenja, osobito na provedbi Aneksa 7. kojim je svim prognanim i izbjeglim osobama zajamčeno pravo na povratak ili pravičnu naknadu imovine.

Naveću odgovornost za loše rezultate ostvarene u provedbi Aneksa 7. snose, naravno, lokalne strukture, ali ni međunarodna zajednica tu nije bez grijeha utoliko što je neizbalansiranim pritiskom na lokane dužnosnike neke od njih zapravo ohrabrila u njihovom nastojanju da onemoguće povratak predratnog stanovništva. Stoga se moglo dogoditi da na području Drvara, za koje je posrednik Christian Schwarz-Schilling svojedobno izjavio da je »crna rupa, a njegovi predstavnici sramota za Federaciju BiH«, još koncem 2000. godine registrirano 5880 povratnika, a na području bosanske Posavine povratak Hrvata je na simboličkoj razini, ali međunarodni posrednici u svojim izvješćima i izjavama to uopće ne spominju kao problem.

Kako sada stvari stoje, Aneks 7. se, osobito u nekim dijelovima BiH koji su po Daytonu pripali Republici Srpskoj, nikada neće provesti, pa se može govoriti o tome da su Daytonskim sporazumom legalizirane ratne stečevine

Kad se govori o Daytonskom sporazumu, onda se neizostavno mora konstatirati da je on po mnogo čemu posve specifičan - kao argument je dovoljno navesti da se njime gradi država triju konstitutivnih naroda sastavljena od triju teritorijalnih jedinica od kojih je jedna republika, koja funkcionira kao nacionalna država jednog od tih triju naroda, druga je federacija kantona, a treća je distrikt pod izravnom upravom središnjih vlasti. No, i štošta drugo vezano za taj sporazum je jako zanimljivo, a po jednom je zasigurno nadmašio sve druge slične dokumente: praktički nema dana da netko vrlo važan ne ustvrdi da je Daytonski sporazum jedina alternativa za BiH te se kao takav mora dosljedno provesti, a istodobno se na sve strane, pa i u kabinetima međunarodnih predstavnika u BiH, radi na njegovim većim i manjim izmjenama.

Ako se ograničimo samo na one koje su već provedene u djelo, svakako valja spomenuti povećanje ovlasti visokog predstavnika, kao prvu važniju izmjenu, te ustavne promjene kojima su sva tri naroda proglašena konstitutivnim na čitavom teritoriju BiH. Ako se okrenemo onima koje bi se tek trebale dogoditi, na prvome mjestu valja spomenuti uspostavu jedinstvenih oružanih snaga, zajedno sa svim instutucijama koje taj proces podrazumijeva, na čemu međunarodni predstavnici već dulje ozbiljno rade, pri čemu im kao glavni argumenti za slamanje domaćih otpora (koji uglavnom dolaze iz RS-a) služi stajalište NATO-a da BiH ne može u Partnerstvo za mir dok ima dvije vojske, a kao »kec na desetku« su im došli skandali s prisluškivanjem SFOR-a i vojne isporuke Iraku, kad je konstatirano da se to ne bi događalo kada bi postojale odgovarajuće institucije na razini BiH.