Ako je istina da je Međunarodni kazneni sud osnovan samo zato da bi kaznio kreatore i najviše vojne te političke počinitelje ratnih i agresorskih osvajanja na ovim prostorima, onda je neshvatljivo da se trenutačno bavi i kaznenim progonom sasvim nevažnih osoba iz istih struktura. Ako je, pak, točno da je optužnica protiv Janka Bobetka, generala Hrvatske vojske, trebala biti neka vrsta protuteže s hrvatske strane za u Haag privedenog Slobodana Miloševića, što će na popisu haaških interesa i jedan Mladen Markač, Ivan Korade?

Tražiti logiku u posljednjim potezima Haaškoga tužiteljstva, pa onda i Međunarodnog kaznenog suda, vrlo je nesiguran pravni teren. Špekulacije da se na primjeru ključnih operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu pokušava utvrditi dio »hrvatske odgovornosti« vode k jednom drugom, političkom, uznemiravanju. Svojedobna računica je bila da bi iz Haaga u Hrvatsku trebale doći još najviše dvije ili tri optužnice, jer među živima nema osoba najvišeg kalibra. Tu konstrukciju sasvim je srušila optužnica protiv Markača, a onda i Koradea.

Sad se i političke i pravne strukture bave njima kao bogzna kako važnim unutarnjim pitanjem, pa niži vojni časnici dobivaju značenje koje tijekom Domovinskog rata nisu ni blizu imali. S druge strane, postavlja se pitanje uloge nacionalnog pravosuđa u razrješavanju onih kazneno-pravnih situacija do kojih je u vrijeme Domovinskog rata dolazilo. Ta je uloga marginalizirana. Znači li to da hrvatski sudovi nisu položili očekivani ispit, pa im se nitko iz međunarodne zajednice ne usudi prepustiti nijedan ozbiljniji proces? Ili je, pak, riječ o tome da se i Haag želi uključiti u neke političke poslove koji imaju izravne veze i sa širenjem NATO-pakta i s povećanjem broja članica Europske unije. A kad boljih sredstava nema, onda im je povijest omogućila da koriste činjenicu da je pet i više godina na ovim prostorima trajao rat za zemlju koja se raspala (Jugoslaviju) i za zemlju koja nikad nije imala izgleda na ovim prostorima nastati (veliku Srbiju).