Hrvatska vlada podsjeća na studenta koji godinama pokušava naći vezu za upis na fakultet umjesto da nauči propisanu građu i položi razredbeni ispit. Takav je i njezin pristup euroatlantskim integracijama. I zato je zastarjela "najbolja vijest 21. stoljeća"! Praški summit NATO-a je potvrdio da Hrvatska ostaje tamo gdje joj je mjesto — na marginama suvremenih kontinentalnih zbivanja. Odgovornost za to snose isključivo vladajući političari i način na koji su pravili i ne provodili svoje odluke.

Račan je potrošio više energije da sačuva Gorana Granića u Vladi, nego da Hrvatsku približi EU-u i NATO-u. Taj ritam nedjelotvornosti pokazao se pogubnim u svim sferama društva. Nesposobni kadrovi od MVP-a i MEI-a do MUP-a i MORH-a ucjenjuju Hrvatsku tezom o svojoj nezamjenjivosti. Tih smo se priča naslušali u doba Tuđmana, vjerujući da će nove vlasti prijeći s obećavajućih riječi na europska djela. Ali ne, na vlasti je ekipa koja vanjsku politiku može provoditi samo na simboličkoj funkciji neplodotvornih susreta, a unutarnju shvaćati kao stalnu preraspodjelu dužnosničkih funkcija.

Iz svega toga jasno proizlazi da euroatlantske integracije nisu nikakvi strateški prioriteti. Već i priznati to bilo bi nešto ako bi se išlo na osmišljavanje alternativne strategije. No dok za sedam država koje su pozvane u NATO prestaje proces tranzicije, kao i za deset koje će 1. svibnja postati punopravne članice EU-a, Hrvatska ostaje na slijepom kolosijeku tranzicije i na raspravi o tome tko će na sljedećim izborima voziti vlak koji nikamo ne može krenuti.

Iz tog se ćorsokaka nastoji izaći magijskim ponavljanjem puste retorike o uključivanju u EU i NATO, iza koje ne stoje nikakvi rezultati, jer se permanentno ne ispunjavaju zadani uvjeti. Hrvatska je tek prije mjesec dana predala NATO-u svoj prvi MAP u kojem je obuhvatila svoje odavno definirane obveze: suradnja s Haagom, regionalna kooperativnost, povratak izbjeglica i obnova, vojno-obrambena i sigurnosna pitanja, pravna harmonizacija itd. To isto od nje traži i EU. A ponavlja OESS, čijim je izvještajima Račan uvijek zatečen iako se ova organizacija vrlo učestalo javlja s jednim te istim prigovorima i preporukama Vladi. Ali ona je uvijek zainteresiranija za ono što će joj prigovoriti ultradesnica koja pritiscima na nju pokušava utjecati da se radikaliziranjem pristupa Zapadu približi njezinim stavovima: čemu u NATO koji je još prije 50 godina primio Tursku protiv koje je antemuralistička Hrvatska ratovala 500 godina radi obrane kršćanskog Zapada?

Dobro, ako vladajući dužnosnici praktički slijede ovakve teze, onda to valja otvoreno i reći i odmaknuti se od ove fatamorgane priključivanja EU-u i NATO-u. Norveškoj ne treba EU niti Švicarskoj NATO, a obje spadaju među najrazvijenije europske države. S druge strane, valja imati petlje, ali i kuma (SAD) za solistički položaj kakav u svijetu ima Izrael. Rumunjskoj se, što se tiče ulaska u NATO, isplatilo potpisivanje bilaterale sa SAD-om o neizručivanju vlastitih građana ICC-u, usprkos upozorenju EU-a, za što će biti vjerojatno nagrađena postpraškim Bushovim posjetom.

Za samostalnu diplomaciju treba imati računicu ili bar inicijativu kakvu je pokazala Makedonija iniciranjem "Ohridske skupine" kandidata za NATO (Makedonija, Hrvatska, Albanija) koju je u Pragu podržala Njemačka. Titu su nudili da SFRJ uvede u EU, ali je on preferirao radije biti prvi u Trećem nego posljednji u Prvom svijetu. Izmislio je svoj nesvrstani globus. U koju svjetsku asocijaciju hoće Hrvatska? I zašto? Želi li ući u EU i NATO zbog prestiža pred Srbijom i Bosnom ili zbog vlastitih potreba? Još od generala Rukavine potječe ideja o služenju kadrovskog roka u vlastitoj republici. Hrvati su negodovali kad ih se tjeralo da idu u vojsku na Kosovo. Zbog čega bi sad bilo privlačnije ići ratovati u neku "rouge country" poput Iraka? Treba li NATO Americi radi strateškog partnerstva s vojno beznačajnim državama poput Hrvatske ili radi kreiranja sigurnosnog pozadinskog okoliša za svoje navalne trupe? Glavni ishod praškog summita je i prijedlog osnivanja interventnih trupa za novoratno djelovanje izvan "članka 5". Iz tih geostrateških pretvorbenih razloga NATO i ne želi a priori primati pod svoj sigurnosni kišobran države koje su dio staroratnog europskog problema.