Ivica Račan zapečatio je u Sisku sudbinu svoje vlasti. Bez obzira tko je izdao naredbu da se specijalci pod punom opremom postave naspram radnika sisačke Željezare, premijer ne može pobjeći od odgovornosti. Strašna je politička i moralna katastrofa da nazovi socijaldemokratska vlast udara na nevoljnike koji traže kruha i posla. Premlaćivanjem radnika Račanova je vlast do kosti ogolila svoju pravu prirodu. Ni Tuđmanova policija nije takvom silom udarala na socijalno nezadovoljstvo.

Račanova je vlada dosad pokazivala da ima željezne živce. Kad god ustaše izađu na miting, premijer ostaje mrtav-hladan. Ne uzbuđuju ga crnokošuljaške masovke, ni desničarsko valjanje ulicom. Ali čim radnici krenu u mirni prosvjed, tražeći svoja prava ili zahtijevajući obećano, Račanovi se živci sasvim razlabave i popucaju. Vlada je nedavno na Tuškancu danima bez problema tolerirala Bobetkovu »Krajinu«, takozvane berače kestena koji su oko generalove kuće praktično stvorili područje eksteritorijalnosti, prijeteći da će se djelovanju legalnih institucija hrvatske države oduprijeti oružjem. Ali je nabrušene kordone poslala na radnike koji već mjesecima nisu dobili plaću. Umjesto obećane isplate zaostataka, što im je osobno garantirao potpredsjednik Vlade, na miran radnički prosvjed krenuli su specijalci. Vlada se prvo igra strpljenjem ljudi koji su egzistencijalno krajnje ugroženi, onda trenira palice na njihovim leđima.

S grupama koje zahtijevaju opstrukciju pravne države i međunarodnih obaveza Hrvatske, s oružanim stražama koje praktično suspendiraju pravni poredak, Račan je spreman tajno pregovarati. S čovjekom optuženim za ratne zločine dogovara eskivažu Haškog suda. Čak mu u tom smislu daje garancije, grubo ignorirajući činjenicu da izlazi izvan okvira svojih i upada u ingerencije sudske vlasti. Ali u Sisak premijer nije otišao. Nije ga zabrinula drama tisuća ljudi koji ostaju bez ikakve perspektive, drama cijelog, na Željezaru, vezanog grada. Na radnike koji traže da se ispune obećanja, koji traže posao i pravdu, odmah je poslao policiju i naredio zaustavljanje i blokadu prosvjeda. Ministar Lučin sada kaže da će se ispitati eventualno prekoračenje ovlasti. Pa nije ključni problem u tome da je neki pendrek premašio svoje ovlasti. Problem je u cjelokupnom odnosu Vlade prema socijalnoj nevolji i čemeru.

Tri godine otkako je došao na vlast, Račan se udvara desnici. Bojeći se, valjda, njenog krika i bijesa, cijelu je zemlju pretvorio u taoca njenih ideja i zahtjeva. Prema svojim biračima cijelo to vrijeme ponašao se krajnje indifentno i bezobzirno. Za Tuđmanove vlasti opljačkanim radnicima, umjesto bilo kakve satisfakcije, ponuđena je politika stečajeva. Prebijanje prosvjednika u Sisku samo je krajnja konsekvenca takvog odnosa. U pljačkaše Račanova vlast nije dirala, ali njena se politika svodi na to da ceh zatečenog stanja još jednom plate oni kojima je koža već oderana.

Socijalna bešćutnost aktualne vlasti prevršila je sve mjere. Radnici u Sisku zaslužuju podršku cijele Hrvatske. Bore se za svoja radna mjesta i za svoja prava. Još više jer su postali žrtve »prekoračenja ovlasti«, policije i politike. Tuđmanovoj se vlasti grdno osvetilo kad je kordonima pokušala zapriječiti demonstracije na Jelačić placu. Nakon toga njeno se rušenje više nije moglo zaustaviti. Račan je u Sisku definitivno pao, samo on to možda još ne zna. Častan odstup može osigurati jedino ostavkom.