Hrvatska nakon praškog summita ostaje u čekaonici NATO-a, de facto po istim točkama "optužnice" po kojima ju je na čekanje osudio i EU. (Privremeno) zamrzavanje njezinih integracijskih perspektiva proizišlo je iz ocjena o visokoj korumpiranosti zemlje sklone diskriminaciji srpske manjine, nacionalističkom konfrontiranju sa susjedima (Piranski zaljev), nepoštovanju haaških obveza, tromosti reformskih zaokreta…

Svrstana uz Albaniju i Makedoniju, s kojima bi eventualno mogla u idući krug testiranja zrelosti za prijam u NATO, hrvatska je nomenklatura očigledno gubitništvo pokušala prevesti na neuvjerljivi optimizam sročen u sintagmu "otvorena vrata", tješeći se pri tomu činjenicom da je ipak makar za nokat ispred SRJ i BiH koje još nisu savladale ni stepenicu Partnerstva za mir. A kako stvari stoje, gotovo je izgledno da bi, nastavi li svoj trnoviti put istom dinamikom jednog koraka naprijed uz dva natrag, mogla otopiti svoju minimalnu prednost te dočekati i posljednje kandidate kojima je dojučer slovila kao uzor.

Po mnogočemu Hrvatska je daleko ispred Albanije i Makedonije, pače i ispred nekih koje su dobile prašku vizu za priželjkivani vojni savez, poput Bugarske ili Rumunjske, ali njih ne opterećuje suradnja s Haaškim tribunalom ili povratnička pitanja koja su primarna definicija hrvatskoga međunarodnog kredibiliteta. Koalicijska garnitura velikih predizbornih obećanja i plebiscitarne izborne podrške svela se na vlast bez voznog reda koja baulja krivim kolosjecima i na svako odredište ne stiže samo sa zakašnjenjem nego i sa sve manje putnika. Plimni valovi nezadovoljnih masa, preko čijih se leđa beskompromisno prelamaju oštre neoliberalističke reformske mjere, ovu vlast, navodno socijaldemokratske opcije, guraju na kraj, kao svojevrstan politički otpad koji se više ne da reciklirati.

Sisačka željezara sa 1700 prevarenih radnika osuđenih na glad i ulicu, pretvorena u sindikalno vođeni pokret otpora, u sudaru s Lučinovom policijom, mogla bi se ispostaviti kao nepremostiva, eksplozivna socijalna barikada za Račanovu koaliciju. Nije, dakako, riječ samo o Siščanima koji ostaju bez posla, a umalo su ostali i bez zarađenih plaća, jer je u ovoj zemlji na tisuće i tisuće ljudi već steklo sisačko iskustvo. Ovdje se radi o metodi obračuna s prosvjednicima i načinu interpretacije njihova bunta.

Interventna policija pokreće se hitro na prosvjednike zbog blokade ceste Sisak-Zagreb, a sindikat optužuje za zavjeru i urotništvo. Indikativno je s koliko samouvjerenosti država koristi svoje mehanizme zaštite javnog reda i mira kad su u pitanju radničke masovke, za razliku od pasivne šutnje kojom ispraća desničarske happeninge u slavu ratnih generala s haaških i domaćih optužnica.

Vlada ne reagira na "Bobetkove straže", premijer mimo zakona daje osobno jamstvo bolesnom generalu da mu optužnica neće biti silom uručena, sudski procesi za pretvorbene pljačke, malim i velikim zločinačkim organizacijama zaključuju se bez krivnje, suđenja za ratne zločine (Lora) pretvaraju se u cinične groteske, a suci-osloboditelji (Lozina) u nacionalne heroje kojima ni stari repovi (Vrgorac) ni novi (prometni) "izgredi" ne mogu naškoditi. Profašistička ikonografija na estradnim scenama ili ulicama, svejedno, proglašava se folklorom u koji, valjda, spada i rušenje spomenika antifašistima iz Drugog svjetskog rata. A u prigodi 60. obljetnice 1. hrvatskog korpusa NOV-a u Zagrebu, pod pokroviteljstvom Stipe Mesića, za dušu okupljenih partizana, (pri)pušta se "Po šumama i gorama"! Kao pouzdan znak hrvatskog antifašizma.