Pet dana prije eksplozije radničkog bunta u Sisku predsjednik hrvatske Vlade imao je na stolu informaciju i sigurnosnu procjenu o tome što bi se oko Željezare moglo dogoditi. Zašto je premijer ignorirao ta upozorenja, zašto izlazak radnika na ulicu nije preduhitrio, zašto im nisu na vrijeme isplaćene obećane plaće? Ministri, koji sada pokušavaju dokazati da su radnicima upravljale neke mračne snage, morali bi prvo odgovoriti na pitanje zašto oni nisu napravili ono što im je bila dužnost a bilo bi i politički pametno? Jesu li namjerno, ili zbog lijenosti, pustili da stvari kulminiraju do pucanja i da radnička bujica krene?

Radnici sisačke Željezare na koncu su dobili pare, ali i mnogo uvreda i diskvalifikacija. S Markova im trga poručuju da se plaće ne zarađuju na ulici, kao da o radu i zarađivanju oni ne znaju više od premijera i Vlade, ali su bili prisiljeni krenuti na ulicu da bi im se odrađeno i isplatilo. Čuju se također ružne insinuacije o pijanstvu. Prijeti se podizanjem prijava protiv sudionika protesta jer su, navodno, prekršili zakone o javnom okupljanju a maše se i mogućim kaznenim prijavama, protiv organizatora i zbog »napada na službene osobe«. Baš super da šef policije Ostojić nalazi potrebnim i prihvatljivim uigravati svoje momke u klinču s radnicima ili, kao nedavno, loveći prosjake po Zagrebu. Način na koji se vlast ponijela prema radnicima Željezare, poruka je prijetnje svim budućim sindikalnim akcijama.

Račanova vlada sada pokušava trenirati strogoću, striktno poštivanje zakona i pravnu državu na najslabijima i najzakinutijima. Nakon što je praktično pomilovala sve koji su njihov očaj uzrokovali. Oprošteno je svim pljačkašima i mutnim tajkunima, na njima se ni policija ni pravna država nisu oznojile. Od revizije privatizacije – ništa, od hvatanja ratnih profitera – također ništa, od vraćanja iz Hrvatske iznesenog blaga – opet ništa. Oni koji su armije hrvatskih radnika pretvorili u očajnike – uvaženi su građani, gladni i obespravljeni – tretiraju se kao bezrazložni bundžije, pijanice i kršitelji zakona. Kad radnicima pukne film i izađu na ulicu, onda se policija odjednom poziva na ovlasti koje po zakonu ima i tvrdi da je bila nježna. Od te nježnosti ljudi imaju modrice i bili su prisiljeni tražiti liječničku pomoć. Vlada je zabrinuta jer tvrdi da neke sile zla »manipuliraju mukom radnika«, ali sama ta muka, činjenica da tisuće ljudi žive u uvjetima koji ih pretvaraju u laki objekt manipulacije, to je previše ne impresionira. Radničkoj se suzi u Banskim dvorima ne vjeruje.

Dvostruki metar vidljiv je i iz činjenice da se prijeti Sišćanima jer, navodno, nisu prosvjedovali po zakonskim regulama, dok istodobno premijer ljudima optuženim za ratni zločin potpisuje nezakonite garancije da će zaustaviti postupanje pravne države. Svojevrsna se dvoličnost može odčitati i iz činjenice da je Račan vikend iskoristio kako bi pomagao ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja. Dobro i potrebno! Ali žrtve policijskog nasilja nigdje ni jednom riječju nije ni spomenuo, a još manje ih pohodio. U Sisak nije otišao. Propagandne akcije, po uzoru na američke kampanje, za kojih se premijer sa ženicom druži sa klincima i pun je sućuti za zlostavljane jadnice, znak su prije svega da Hrvatska ulazi u predizborno vrijeme. Kao što je i primjena »dopuštenih sredstava prisile« prema radničkim povorkama vjerojatno također izraz predizborne nervoze.