Kaosu s ugrađenim amortizerima. Današnja vlast, srećom, nikada nije bila darežljiva s obećanjima pa ni sada ne treba očekivati nagli rast državnih plaća i mirovina ili poplavu povlastica (čega se sjećamo iz nedavne prošlosti), no poneki nepromišljen ustupak neće se moći izbjeći, jer nečim se ipak treba približiti biračima. Najjača stranka u oporbi je, dakako, sve dosadašnje zasluge ove vlasti već pokušala pripisati vlastitoj vladajućoj prošlosti, a za razliku od koalicije, oni i ubuduće mogu obećavati i nemoguće. Pa tko bude uvjerljiviji. Kako, međutim, preživjeti do izbora?

Može se, recimo, s priličnom sigurnošću tvrditi da su radnici Željezare bili instrumentalizirani od političke desnice, i da je sisački bunt ujedno bio novi početak borbe za vlast na gospodarskom planu. Ne može se, međutim, reći da Siščani nisu imali razloga za prosvjed. Ostanu li bez posla, a to je ono što im se upravo događa, oni ostaju i bez posljednje vidljive svijetle točke u budućnosti.

Kao u nekoj dobroj sportskoj igri, Vlada takve poteze mora predvidjeti i pokušati ih što bolje i što bezbolnije neutralizirati. Za razliku od pravog sporta, Vlada to mora učiniti tako da i protivnik (jer svatko od njih je prije svega građanin Hrvatske) od svakoga njenog poteza ima i koristi.

Problem će tada biti novih stotinjak nezaposlenih Siščana, što je ipak bolje od sadašnje priče u kojoj treba spašavati cijeli Sisak. Tko, međutim, nastupa sljedeći? Tekstilci? Učitelji? Brodograditelji? Ribari? Seljaci? Kako njima udovoljiti a istodobno zadržati proračun, umiriti MMF, imati čime mahati pred oporbom, ostati uvjerljiv (ostalim) građanima? I ni po koju se cijenu ne vratiti opet »planskoj ekonomiji«.

Što, međutim, s onima koji nisu sposobni za takvu preobrazbu, jer do danas nisu prilagodili svoje pogone? Njima Vlada ne može i ne smije pomoći, iako će se i oporba i sindikati postaviti na glavu da je na to natjeraju. Pomogne li im, možda će u tom trenutku biti draža narodu, no taj isti narod više nije spreman platiti cijenu takve ljubavi.

Nakon devalvacije kune teret nabujalih mjesečnih rata kredita teško bi podnijeli i poslodavci i građani. Lanac stečajeva koji bi uslijedio doveo bi na burze novu rijeku nezaposlenih, bankarima nove dužnike koji ne mogu otplaćivati dugove. Jamci bi skakali kroz prozore. Inflacija nakon koje bi slijedilo ukidanje valutne klauzule unatrag (pa da »kao nekad«, nakon inflacijske metle, otplatimo automobile i stanove odjednom, po cijeni jedne dnevnice ili manjoj) danas je utopija o kojoj ne treba ni sanjati, a od onoga tko je predlaže treba bježati glavom bez obzira.

A to da bi Hrvatima, devalvira li kuna, u Hrvatskoj život bio jeftiniji priča je za lakovjerne, čak i ako zanemarimo devizne dugove. Štoviše - spusti li se kuna za sugeriranih tridesetak posto, cijene će ubrzo skočiti za pedeset posto, jer će domaći trgovci i proizvođači, mahom majstori biznisa u inflacijskim uvjetima, odmah uračunati i mogućnost daljnje inflacije.