Amerika je danas jedina globalna hipersila koja suvereno određuje svima u svijetu što je to demokracija, tko su prijatelji, a tko neprijatelji, čiji su ratni zločini (ne)dopušteni, što je to novi svjetski poredak...O aktualnom američkom "mainstreamu", u doba kada "ratni bubnjevi" odjekuju Pentagonom, razgovaramo s dr. Tomislavom Sunićem, uglednim publicistom i bivšim profesorom na američkom sveučilištu u Kaliforniji.

Na nedavnim “polu-izborima” za Senat i Kongres, glasalo je oko 40 posto američkih glasača i to pretežito simpatizeri Republikanaca, pa se već mnogo toga može zaključiti o navodnoj uvjerljivoj pobjedi Busha. Slično je bilo i sa rezultatima glede izborne afere u vezi glasačkih listića na predsjedničkim izborima u Floridi 1999. No, Demokrati ne znaju danas ništa ponuditi Americi i svijetu, jer su bez boje, bez volje i bez lidera.

Jedno krilo pristaša Demokrata, pogotovo lijevo orijentirani intelektualci, kao što su književnici i novinari Gore Vidal ili Noam Chomsky, i masa ostalih, protive se Bushovoj politici na Bliskom istoku. Bivši potpredsjednik i Demokrat, Al Gore, dosta je također kritizirao Bushov nerazgovijetan stav prema UN-u i njegovu politiku prema Bliskom istoku. Čudna je i nedavna tragična smrt uglednog demokratskog senatora, Paula Wellstona i njegove obitelji u avionskoj nesreći. Wellston je bio jak kritičar Bushove politike prema Bliskom istoku, također i snažan kritičar komunističke vlade u Kini.

Da li danas, nakon 11. rujna, ima više terorizma u svijetu ili manje? Odgovor je jasan. Ima ga znatno više. Bit će ga još više u narednim mjesecima diljem svijeta. Znači, pobjednik je Bin Laden i njegovi sutrašnji sljedbenici. Bushova politika spram Iraka nije jasna. O kojem je "oružju masovnog uništenja" riječ?

Retorika o nekoj velikoj iračkoj opasnosti nije jako uvjerljiva. Zar konačno američki saveznici u regiji nemaju također oružje za masovno uništenje, i to puno opasnijeg i puno više, poput Turske ili nuklearnog Pakistana ili pak atomskog Izraela ? Toga su svjesni brojni europski čelnici, a niti u američkom vojnom establishmentu nema jedinstvenog stava glede moguće vojne operacije u Iraku. Europa je tu puno zrelija, jer Europa ima dugo iskustvo sa terorizmom.

Ako kažem da polagano ali sigurno srljamo u Treći svjetski rat, tada ću zvučati pretenciozno. No, u to sam uvjeren. Nedavni sastanak Arapske lige govori nam o velikoj ozbiljnosti posljedica mogućeg američkog vojnog udara na Irak. Postoji jedan “spill-over” efekt, tj. mogući rat protiv Iraka stvorit će plodno tlo za terorizam u islamskom svijetu uperen protiv Zapada; od Maroka do Indonezije, od Casablance do Balija, masa nezaposlenih mladih ljudi čeka mali izazov. Ne treba danas više akademsko zvanje da bi se postavilo pola kile semtexa bilo gdje u europskim i američkim gradovima. Amerika, za razliku od Europe, nema, općenito govoreći, odgovarajući stav prema muslimanskoj kulturi. Stvar je i percepcija. Američki saveznik, mali Izrael sa pet milijuna ljudi , prima pomoć američkih poreznih obveznika u iznosu od 3 milijarde dolara godišnje, a uz to, bilo s pravom, bilo s krivom nije poštivao niti jednu od 64 rezolucija koje su donijeli Ujedinjeni narodi protiv njega. U islamskom svijetu, Izrael se percipira ne više kao tzv. 51. američka država, nego kao mala država koja direktno utiče na ponašanje glomazne Amerike. Percepcije su znači važnije od realnosti – što je i Hrvatska dobro naučila tijekom Domovinskog rata.

Te euro-američke dileme najbolje ocrtava Njemačka koja je ekonomski motor cijele Europe i o čijoj budućnost ovisi budućnost Europske unije. Dva puta u posljednjih dvadeset godina Njemačka je došla u ozbiljan diplomatski sukob sa Amerikom; prvi puta kada je suprotno američkom interesima na Balkanu, priznala Hrvatsku u prosincu 1991., i nedavno, kada je nova vlada kancelara Schrödera glasno rekla da neće slati svoje trupe protiv Iraka. Sa geopolitičke i geokulturalne perspektive, Francuska i Njemačka relativno zdravo postupaju glede svoje politike naspram “bliskog” Bliskog istoka i muslimana. Mogući novi rat u Zaljevu imat će međutim strašne posljedice za proširenje Europe, odnosno može dovesti do rasula cijelog projekta Europske unije.

Amerika si to može priuštiti jer je najjača velesila, čak i u povijesnim okvirima. Ona ovog trenutka može voditi veliki rat na dva fronta u dva dijela zemaljske kugle. Glede nekog međunarodnog prava o kojem Hrvati prečesto sanjare - budimo ozbiljni. Pravo je u teoriji jednako za sve, ali u praksi svatko može tumačiti kako njemu to odgovara. Ako iza tog tumačenje međunarodnog prava stoji sedam flota na sedam mora, tada je jasno da će Amerika definirati pravne odredbe međunarodnog zakonodavstva, kako i kada to njoj najbolje odgovara.

Primjer: Amerika je bila osnivač Lige naroda u Ženevi, nakon Prvog svjetskog rata; osnivač Ujedinjenih naroda nakon Drugog svjetskog rata; i suosnivač Suda u Haagu 1993. - No ona se nikad nije držala pravila tih pravnih ustava, kada god bi njeni nacionalni interesi bili u pitanju. Tko jači taj kvači. Ako se Hrvatska trese pred Haagom to ne treba značiti da se Amerika mora bojati Haaga ili Ujedinjenih naroda.

Da, u biti vidimo danas pravi sjaj i bijedu kapitalizma u svim njegovim oblicima. Nije to samo stvar firme Enrona nego i mnogo manjih američkih tvrtki koje propadaju poradi spajanja tzv., "mergera". Socijalna prava radnika su sve manja, jer kapitalizam i njegov najjači simbol Amerika, prolaze kroz najveću krizu od kraha 1929. godine. Velikim djelom američka ekonomija funkcionira tiskanjem valute dolara, koji je danas sve slabija. Ako se gospodarstvo Europske unije naglo podigne, a euro počne još jačati, budimo uvjereni da su neke vrste sukoba između Europe i Amerike neminovni...